Sve više shvatam da veliki dio onoga što pišem zapravo dolazi iz stvari koje sam dugo nosio u sebi.
Neke od njih sam razumio tek mnogo kasnije. Neke još pokušavam da razumijem. Ima tu odluka koje bih danas donio drugačije, razgovora koje nisam zaboravio, ljudi koji su ostavili trag, uspjeha koji nisu donijeli ono što sam očekivao i grešaka iz kojih sam naučio više nego što bih tada želio da priznam.
Možda sam upravo zato i počeo da pišem.
Jer neke stvari čovjek ne nosi zato što želi. Nosi ih zato što ne zna gdje da ih odloži.
Godinama skupljamo iskustva, odluke, promašaje, uspjehe, ljude koje smo izgubili, poslove koje smo završili, riječi koje nismo izgovorili i pitanja na koja nikada nismo dobili odgovor. Spolja sve to često izgleda kao iskustvo. I jeste. Ali iskustvo ima težinu.
Što čovjek duže radi, vodi ljude, donosi odluke i prolazi kroz različite faze života, to više stvari počinje da nosi sa sobom. Ne vide se u biografiji, poslovnim rezultatima ni titulama, ali su tu. Ponekad ih nosimo toliko dugo da više ni ne primjećujemo koliko su teške. Naviknemo se na njihovu težinu i počnemo da je smatramo dijelom sebe.
Zato čovjeku nekada nije potreban savjet. Nije mu potrebno ni rješenje. Potreban mu je razgovor u kojem neće morati sve da objašnjava od početka. Čovjek koji je prošao nešto slično. Prijatelj kojem možeš reći nekoliko rečenica, a da on razumije i ono što nisi izgovorio.
Možda je upravo zato važno govoriti o stvarima o kojima se obično ćuti. Ne zato što imamo odgovore na sve, nego zato što negdje postoji čovjek koji nosi isti teret i misli da ga nosi sam.
Juče mi je Milan Horvat napisao da bi se bez mojih tekstova osjećao kao usamljenik sa svojim iskustvom, spoznajama i životnim prtljagom koji ne zna gdje da odloži.
Dugo sam ostao nad tom rečenicom.
Jer kada sam počeo da pišem, nisam imao neku veliku ideju šta bi ti tekstovi trebalo da postanu. Pisao sam ono što sam i sam godinama nosio. Misli koje su nastajale kroz posao, ljude, pogrešne odluke, dobre odluke, uspjehe, razočaranja i razgovore koji su ostajali sa mnom mnogo duže nego što sam očekivao.
Vremenom sam shvatio da ono što smatram svojom pričom često nije samo moje.
Neko drugi je prošao nešto slično, ali nije pronašao riječi za to. Neko je imao isto pitanje, ali ga nikada nije izgovorio. Neko pročita nekoliko pasusa i prepozna nešto što već dugo nosi u sebi.
Možda upravo zato i pišem.
Ne da bih nekome objasnio kako treba da živi, radi ili donosi odluke. Niti zato što mislim da imam odgovore koje drugi nemaju.
Pišem jer ponekad jedna iskreno izgovorena misao napravi prostor u kojem se još neko osjeti manje sam.
Riječi možda ne mogu da skinu životni prtljag koji nosimo.
Ali mogu da naprave mjesto na kojem ćemo ga barem nakratko spustiti.
Ako moji tekstovi nekome ponekad budu takvo mjesto, onda znam zašto ih vrijedi pisati.
Komentari