Koliko često bi čovjek trebalo da se preispita? Mnogo češće nego što misli. Jer najveće životne katastrofe rijetko dolaze preko noći. Ne probudiš se jednog jutra pa odjednom shvatiš da si izgubio sebe. To se dešava polako. Godinama. Malo po malo.
Jedan kompromis. Jedna laž koju sebi oprostiš. Jedno odustajanje od onoga što si nekada bio. Jedno "nije sad vrijeme". Jedno "snaći ću se".
I tako godinama. Najveći problem nije kada čovjek griješi. Najveći problem je kada prestane da preispituje svoje greške. Tada počinje da ih naziva karakterom. Počinje da opravdava ono što je nekada osuđivao. Počinje da postaje ono protiv čega se nekada borio. Zato mislim da bi svaki čovjek s vremena na vrijeme trebalo da sjedne sam sa sobom.
Bez telefona. Bez publike. I da sebi postavi nekoliko brutalno iskrenih pitanja: Da li sam postao bolji čovjek ili samo stariji? Da li još živim svoje vrijednosti ili samo pričam o njima? Da li sam srećan ili sam se samo navikao na život koji živim?
Da li bih danas bio ponosan na osobu koja sam postao? Jer istina je jednostavna.
Mnogi ljudi ne izgube sebe u jednom velikom padu. Izgube se u hiljadama malih odustajanja koje nikada nijesu imali hrabrosti da preispitaju.
Preispitivanje nam ne garantuje da ćemo izbjeći greške.
Daje nam priliku da primijetimo šta radimo prije nego što od toga napravimo naviku koju više ne dovodimo u pitanje.
Komentari