Dođe trenutak kada se u čovjeku probudi snažna potreba za nečim novim, iako još ne umije da objasni kako bi to novo trebalo da izgleda. Samo osjeća da više ne može da nastavi na isti način. Ono što mu je do juče bilo dovoljno počinje da ga pritiska, svakodnevne obaveze postaju sve teže, a život koji je godinama gradio odjednom djeluje pretijesno za sve ono što se u njemu promijenilo.
Život se nije preko noći pretvorio u zatvor. Zidovi su nastajali polako, gotovo neprimjetno, od odluka koje su nekada djelovale razumno, od ustupaka za koje je vjerovao da su privremeni i od obaveza koje je prihvatao jer nije želio da razočara druge. Sve dok jednoga dana nije shvatio da više ne razlikuje ono što zaista želi od onoga što nastavlja da nosi samo zato što se na taj teret navikao.
Tada u njemu sve počne da vrišti. Osjeća da mora da se pomjeri, da promijeni pravac, nešto napusti ili makar sebi prizna da život kojim živi više ne doživljava kao svoj.
I upravo tada, kada mu se učini da je spreman, ne učini ništa.
Ostane na istom mjestu.
Ne zato što ne zna šta želi. Često vrlo dobro zna koji razgovor mora da vodi, koju odluku da donese i koja vrata da zatvori. Sve je u njegovoj glavi već bezbroj puta izgovoreno i proživljeno. Nedostaje samo prvi stvarni korak.
Tada počinje da traži razloge zbog kojih još nije vrijeme. Govori sebi da mora malo da sačeka, da sada nije mudro rizikovati, da treba završiti započeto, obezbijediti više novca ili dočekati neki znak da je odluka ispravna. Sve to zvuči razumno, ponekad čak i odgovorno, ali se iza tih objašnjenja često krije nešto mnogo jednostavnije.
Strah.
Ne samo strah od novog, već i strah od gubitka poznatog. Čak i kada ga poznato guši, ono mu pruža osjećaj da zna šta ga čeka. Naučio je njegove granice, nepravde i bol. Naučio je kako da u njemu preživi.
Novo od njega traži da ponovo bude početnik, da pogriješi, izgubi kontrolu i možda otkrije da ni poslije svega nije izabrao pravi put.
Zato ostaje zabetoniran u mjestu, iako mu se iznutra čini da neprestano trči. Razmišlja, planira i priprema se, ali se u stvarnom životu ništa ne mijenja.
Brutalna istina je da mnogi ljudi ne čekaju pravi trenutak. Čekaju trenutak u kojem više neće osjećati strah.
A takav trenutak najčešće ne dođe.
Izlaz, ipak, ne počinje onda kada čovjek pronađe dovoljno hrabrosti da promijeni cijeli život. Počinje onda kada prestane da laže sebe o životu koji već živi.
Nije potrebno da odmah zna kuda ide. Ponekad je dovoljno da sebi iskreno prizna da sa mjesta na kojem stoji više ne može nastaviti.
Prvi korak ne mora biti otkaz, odlazak, prekid niti rušenje svega što je godinama gradio. Može biti razgovor koji dugo odlaže, granica koju konačno postavi ili odluka od koje ovoga puta neće odustati čim osjeti strah.
Čovjeka često ne zadržava to što nema rješenje, već uvjerenje da ono mora odmah biti veliko, konačno i nepogrešivo. Zato ostaje nepomičan, jer ne vidi cijeli put, zaboravljajući da se nijedan put ne otkriva čovjeku koji uporno stoji na istom mjestu.
Ne mora odmah da sruši stari život.
Ali mora da prestane da ga svakoga dana iznova učvršćuje.
Jer i ostajanje je odluka.
I ono ima svoju cijenu.
Plaćamo ga vremenom, zdravljem, dostojanstvom, neizgovorenim riječima i životom koji se sve više udaljava od onoga što je mogao da bude. Plaćamo ga svakim jutrom u kojem osjetimo isto gušenje, a ipak ubijedimo sebe da će se nešto promijeniti bez naše odluke.
Vrata su već otvorena. Svjetlost postoji. Izlaz nije zaključan.
Ali čovjek još stoji.
U tome je možda i najbrutalnija istina. Ponekad nas više ne drže zidovi, ljudi ni okolnosti. Drži nas navika da ostajemo.
Hrabrost najčešće ne dolazi prije prvog koraka. Ona se rađa poslije njega, kada čovjek shvati da se svijet nije srušio samo zato što je konačno odlučio da se pomjeri.
Otvorena vrata još nijesu sloboda.
Sloboda počinje tek kada čovjek napravi prvi korak prema njima.
Komentari