Dugo sam mislio da je važno imati dobar argument. Ako imaš činjenice, iskustvo i dovoljno razloga, prirodno je da želiš da druga strana razumije da si u pravu.
Kasnije sam shvatio da čovjek ponekad može dobiti raspravu, a izgubiti mnogo važnije stvari. Može biti u pravu i poniziti nekoga. Može dokazati drugome da griješi, a istovremeno mu zatvoriti vrata da mu ikada više iskreno kaže šta misli. Može pobijediti na sastanku i napraviti tim koji će ubuduće ćutati. Može u privatnom razgovoru izgovoriti posljednju riječ i tek kasnije shvatiti da je tom posljednjom riječju završio nešto što uopšte nije želio da završi.
Posebno je opasno kada čovjek ima iskustvo, autoritet ili poziciju. Tada nije teško biti posljednji koji govori. Mnogo je teže ostaviti mogućnost da možda nisi vidio sve.
Godinama sam više cijenio sposobnost da odbranim svoj stav nego sposobnost da ga preispitam. Danas mi je važnije nešto drugo. Ako mi neko kaže nešto što mi se ne dopada, mogu li prvo pokušati da razumijem prije nego što krenem da odgovaram? Ako pogriješim, mogu li to priznati bez dodatnog objašnjenja kojim ću ipak pokušati da sačuvam dio pobjede? Ako neko drugi ima bolju ideju, mogu li je prihvatiti bez potrebe da u njoj pronađem nešto svoje?
Potreba da uvijek budemo u pravu ima jednu nezgodnu osobinu. Račun rijetko plaćamo odmah. Plaćamo ga kasnije, kroz ljude koji su prestali da nam govore šta misle, razgovore koji su postali oprezniji i odnose u kojima svi unaprijed znaju ko će na kraju imati posljednju riječ.
Možda zrelost nije trenutak kada naučimo bolje da branimo svoje mišljenje. Možda počinje onda kada nam više nije potrebno da svaka rasprava završi našom pobjedom.
Komentari