Na magistarske studije vratio sam se poslije mnogo godina rada i vođenja posla. U klupu sam donio iskustvo, ali i pitanja na koja kroz praksu nijesam uvijek nalazio odgovore.
Povratak obrazovanju omogućio mi je da neke svoje odluke bolje razumijem. Da povežem ono što sam radio sa razlozima zbog kojih je nešto uspjelo ili nije. Čovjek može godinama da bude uvjeren da nešto zna, a da tek kroz učenje prepozna šta mu je nedostajalo.
Upravo iz tog susreta iskustva i akademskog znanja nastalo je pitanje: kako bismo mogli još bolje da pripremimo studente za trenutke u kojima će morati samostalno da odlučuju?
Jedan prostor za to vidim u načinu provjere znanja.
Zamislimo da dio ispita izgleda ovako. Student dobije problem koji ranije nije razmatrao. Na raspolaganju su mu literatura, bilješke i digitalni alati, uz jasno dogovorena pravila korišćenja. Priprema prijedlog, a zatim kroz razgovor sa profesorom objašnjava kako je do njega došao.
Na ekonomskom fakultetu, recimo, analizira preduzeće kojem prodaja raste, a novca na računu ima sve manje. Kupci kasne sa plaćanjem. Zaposleni očekuju povećanje plata. Dobavljač zahtijeva avans.
Šta bi prvo provjerio? Koji podatak mu nedostaje? Šta može da predloži odmah, a za koju odluku još nema dovoljno informacija?
U tom zadatku susreću se znanja iz više predmeta. Student koristi teoriju da razumije situaciju, povezuje podatke i razmatra posljedice svog prijedloga. Profesor kroz pitanja može da vidi koliko je student razumio i gdje mu je potrebna dodatna podrška.
Onda uvodi novu okolnost:
„Najveći kupac upravo je otkazao saradnju.“
Student sada treba da preispita ono što je predložio. Koji dio rješenja i dalje ima smisla? Šta mora da promijeni? Da li nova informacija zahtijeva i drugačiji redosljed poteza?
Važan trenutak učenja bio bi kada kaže: „Sa ovom informacijom, promijenio bih odluku“, i umije da objasni zašto.
Takav ispit traži ozbiljno poznavanje struke. Student mora da zna šta traži u literaturi, kako da provjeri odgovor koji mu ponudi vještačka inteligencija i može li da ga primijeni na konkretan problem. Kroz razgovor sa profesorom pokazuje koliko razumije ono što je pripremio.
Dva studenta mogla bi da predlože različita rješenja i oba pokažu visok nivo znanja. Ocjenjivalo bi se kako obrazlažu prijedlog, šta su uzeli u obzir i jesu li prepoznali moguće posljedice.
Ovakva provjera gradila bi se kroz nastavu, studije slučaja i razgovore tokom semestra. Studenti bi imali priliku da pokušaju, dobiju povratnu informaciju i poprave svoj rad. Profesorima bi za to bili potrebni vrijeme, podrška i uslovi da prate njihov napredak. Pristup bi se, naravno, prilagođavao predmetu i nivou studija.
Kao neko ko danas povezuje iskustvo studenta i poslodavca, u tome vidim veliku vrijednost. Od mladog čovjeka ne očekujem da odmah ima sigurnost iskusnog stručnjaka. Znači mi da umije da postavi pitanje, prepozna šta još ne zna i potraži pomoć prije nego što donese važnu odluku.
U vremenu u kojem nam odgovori postaju sve dostupniji, raste značaj sposobnosti da procijenimo njihovu tačnost, smisao i posljedice. Fakultet je mjesto na kojem se ta sposobnost može razvijati kroz znanje, istraživanje i razgovor u kojem student ima prostora i da pogriješi i da napreduje.
Želio bih da student već na ispitu osjeti šta znači stati iza svog odgovora. Profesor tada može da pita: „Šta bi te navelo da promijeniš ovaj odgovor?“ Vrijednost tog pitanja ostaje i mnogo poslije diplome.
Komentari