Na pitanje da li voliš da pjevaš odgovoriš da nemaš sluha. Kada te neko pozove da zaplešeš, kažeš da imaš dvije lijeve noge. Ako predloži da zajedno nešto nacrtate, objasniš da ne znaš ni ravnu liniju da povučeš.
Niko te nije pitao koliko si dobar. Pitali su te da li želiš.
Negdje usput ta dva pitanja postala su jedno. Kao da za sve što nas privuče prvo moramo da pokažemo sposobnost. Ako je nemamo, pristojno je da se sklonimo i prepustimo mjesto onima koji znaju.
Tako se može dogoditi da godinama nešto voliš, a da sebi nikada ne dozvoliš da u tome učestvuješ.
Slušaš muziku, ali ne pjevaš kada te neko može čuti. Gledaš ljude kako plešu i ostaješ za stolom. Zastaneš pred izlogom s bojama i četkicama, pa nastaviš dalje jer ne znaš šta bi s njima. Čak i kada si sam, umije da se javi onaj poznati glas: šta se zanosiš, nije to za tebe.
Možda ti je nekada neko to rekao. Nastavnik, roditelj, društvo koje se nasmijalo jednom pokušaju. Možda se ne sjećaš nijedne takve scene. Dovoljno je što si naučio da se neke stvari rade pred drugima samo ako ih radiš dobro.
Onda odrasteš i postaneš sposoban u mnogo čemu. Ljudi ti vjeruju. Traže tvoje mišljenje. Navikli su da znaš šta radiš. I baš zbog toga može postati još teže da se pojaviš negdje gdje ništa ne znaš.
Na poslu vodiš razgovore od kojih zavise ozbiljne odluke. U sali za ples ne uspijevaš da zapamtiš tri koraka. Osoba pored tebe ih je već povezala, a ti ponovo krećeš pogrešnom nogom. Smiješ se, ali usput objašnjavaš da si došao samo da praviš društvo. Da ovo inače nije tvoja stvar. Da te neko nagovorio.
Kao da moraš unaprijed da zaštitiš sve ono što znaš od te jedne stvari koju ne znaš.
A tvoja sposobnost da vodiš posao nije nestala zato što ne umiješ da plešeš. Ništa od onoga što si stekao ne poništava se u prostoriji u kojoj si početnik. Samo si ušao u prostoriju u kojoj tvoje prethodno iskustvo nije dovoljno za ono što se upravo radi.
To može biti neprijatno. Može biti i zanimljivo, ako sebi dopustiš da ostaneš malo duže od prvog osjećaja nelagode.
Ali postoji još nešto što rijetko dozvoljavamo: da ni poslije nekog vremena ne postanemo naročito dobri.
Početniku nekako i oprostimo. Podrazumijeva se da će učiti, vježbati i napredovati. Međutim, šta ako neko godinama svira gitaru osrednje i uživa u tome? Šta ako žena odlazi na ples, povremeno gubi ritam i nema namjeru da se takmiči? Šta ako crtaš zato što ti prija tih sat vremena, a tvoji crteži nikada ne postanu dovoljno dobri da ih okačiš na zid?
Da li je to vrijeme bilo protraćeno?
Često ćemo drugome bez razmišljanja reći da nije. Sebi ćemo već tražiti bolji razlog.
Zato i iz zadovoljstva lako napravimo zadatak. Kupimo opremu, odredimo raspored, počnemo da pratimo napredak. Pogledamo šta rade ljudi koji su tome posvetili godine i odjednom nam sopstveni pokušaj djeluje jadno. Nešto što nas je privuklo prije nekoliko dana sada nam služi da utvrdimo koliko zaostajemo.
Niko nam nije zadao rok. Sami smo ga uveli.
Naravno da trud ima smisla. Lijepo je savladati pokret, odsvirati pjesmu ili napraviti nešto što ranije nijesmo umjeli. Ako želimo da budemo bolji, vrijedi vježbati. Ali uživanje ne mora da čeka taj trenutak. Smijemo da volimo ono što radimo i dok nam ne ide.
Postoje oblasti u kojima je kvalitet obaveza. Kada od našeg znanja zavise tuđa sigurnost, novac ili posao, nije dovoljno da nam je zanimljivo. Upravo zato vrijedi imati i dio života u kojem pogrešna nota ostaje samo pogrešna nota. U kojem niko nije oštećen zato što smo nešto pokušali i ispali nespretni.
Možda je to slaganje nečega s djetetom, bez preuzimanja posla da bi na kraju „ličilo na nešto“. Možda partija u kojoj stalno gubiš, ali ti je lijepo s ljudima za stolom. Možda pjesma koju otpjevaš od početka do kraja, bez izvinjenja onome ko sluša.
Takve trenutke ne moraš nikome da pokažeš. Ne moraš da ih objaviš, opravdaš ili pretvoriš u novu osobinu po kojoj će te ljudi prepoznavati.
Dovoljno je što želiš da im se vratiš.
Kada te sljedeći put neko pita da li voliš da plešeš, pokušaj da odgovoriš na to pitanje. O ritmu možete kasnije.
Komentari