Želio si da ti povjere ozbiljan posao. Sada je pred tobom i prvi put ti nedostaju dani kada niko nije očekivao toliko. Prilika koju si čekao stigla je zajedno sa mogućnošću da ne uspiješ.
Dok je bila daleko, zamišljao si uglavnom ono što dolazi poslije. Završen projekat. Dobro održan govor. Posao koji si dobio zato što je neko prepoznao tvoje znanje. Rijetko si zamišljao veče prije, kada provjeravaš iste stvari po treći put i pitaš se zašto si uopšte pristao.
To je neprijatan dio napretka. Dobiješ prostor koji si tražio, ali sigurnost ne stigne istog dana.
Tada je lako nelagodu protumačiti kao upozorenje da nijesi dorastao onome što slijedi. Do juče si znao svoj posao i mogao mirno da procijeniš šta te čeka. Sada postoji dio koji još nijesi prošao. Nemaš iskustvo na koje možeš sasvim da se osloniš, a rezultat će biti vidljiv.
Ipak, samo to što ti je teško ne znači da si pogriješio kada si prihvatio.
Postoje zadaci pred kojima se čovjek uozbilji upravo zato što mu je stalo. Pripremi se pažljivije, postavi pitanje koje bi inače preskočio, provjeri pretpostavku koju je ranije uzimao zdravo za gotovo. Odgovornost može da nas natjera da upotrijebimo ono što znamo potpunije nego kada radimo po navici.
Ali iz toga ne slijedi da je svaki pritisak koristan.
Neko ti može povjeriti zahtjevan posao zato što vjeruje u tvoju procjenu. Može i da ti prebaci problem kojim ne želi da se bavi. U oba slučaja možeš čuti istu rečenicu: „Znam da ti to možeš.“ Razlika postane jasna kada pitaš za vrijeme, ovlašćenja i pomoć.
Ako uz odgovornost dobiješ informacije, mogućnost da odlučuješ i osobu kojoj se možeš obratiti kada zapne, imaš osnovu da prihvatiš izazov. Ako dobiješ samo rok i očekivanje da se nekako snađeš, ne moraš taj nedostatak uslova tumačiti kao provjeru sopstvene vrijednosti.
Važno je razlikovati ta dva iskustva, jer od toga zavisi šta treba da uradimo. Nekada treba bolje da se pripremimo i krenemo uprkos nervozi. Nekada treba da pregovaramo o uslovima. A nekada treba da odbijemo zadatak koji se ne može odgovorno završiti.
Ni strah ni tuđe povjerenje ne mogu umjesto nas obaviti tu procjenu.
Možda je najteži trenutak onaj u kojem prestanemo da se pitamo „jesam li ja za ovo?“ i počnemo preciznije da gledamo šta nam nedostaje. Znanje o jednom dijelu posla. Još dva dana pripreme. Jasna odluka nadređenog. Razgovor s nekim ko je već prošao sličnu situaciju.
Tada veliki, neodređeni strah dobije nešto s čim možemo da radimo.
Prvi pokušaj ne mora postati konačna presuda o tome ko smo. Možemo pogriješiti u procjeni, ostati bez odgovora na pitanje ili završiti posao slabije nego što smo željeli. To traži pošten osvrt. Šta nijesmo znali? Šta smo zanemarili? Šta ćemo sljedeći put uraditi drugačije? Rečenica „nijesam ja za ovo“ često zatvori razgovor prije nego što smo išta od toga ispitali.
Prilika ne obećava da će nam biti prijatno. Ona nam daje mogućnost da uradimo nešto što do tada nijesmo. Ponekad ćemo osjetiti zadovoljstvo tek kada prođe, kada se vratimo kući i shvatimo da smo završili razgovor kojeg smo se plašili ili donijeli odluku koju smo ranije prepuštali drugima.
Zato, kada sljedeći put pred važan posao poželiš da ti ga nijesu ni ponudili, nemoj odmah odustati. Provjeri imaš li uslove, šta treba da pripremiš i čiju pomoć da zatražiš.
Možda razlog za nervozu nije to što si na pogrešnom mjestu.
Možda ti je prvi put pružena prilika da budeš tamo gdje si dugo želio.
Komentari