Počneš nešto novo jer te je zanimalo. Onda vrlo brzo počneš da se pitaš ima li smisla da nastaviš.
Prvi pokušaj ne izgleda onako kako si zamišljao. Drugi je malo bolji. Dok pokušavaš da popraviš ono što još ne uspijeva, lako promakne trenutak u kojem te je sam rad zainteresovao više nego što si očekivao.
A možda si samo želio da probaš.
Zanimalo te kako zvuči instrument koji nikada nijesi držao u rukama. Poželio si da nacrtaš nešto, naučiš novi jezik ili sam popraviš stvar zbog koje si ranije zvao nekog drugog. U tom prvom interesovanju bilo je nečega jednostavnog. Nije ti još bio potreban dokaz da ćeš postati dobar. Bilo ti je dovoljno što želiš da vidiš možeš li naučiti.
Onda smo tom pokušaju dodali rok.
Odredimo koliko brzo bi trebalo da napredujemo. Poslije svakog pokušaja provjeravamo jesmo li već dovoljno dobri da opravdamo vrijeme koje smo uložili. Ono početno interesovanje tako dobije zadatak da što prije proizvede rezultat.
Ali šta smo zapravo očekivali od prvih nekoliko pokušaja?
Zamisli da učiš da sviraš nekoliko tonova koje voliš da slušaš. Prsti još traže položaj, zastaješ i vraćaš se na početak. A onda jednom uspiješ da povežeš mali dio melodije. Nije mnogo, ali poželiš da ga odsviraš još jednom. U tom ponavljanju već postoji nešto zbog čega ti je drago što si počeo.
Možda će te upravo taj mali dio zadržati dovoljno dugo da otkriješ sljedeći.
Ne moraš u svemu što započneš pronaći poziv. Neke stvari zaista nam neće odgovarati, neke će ostati kratko interesovanje, a za neke nećemo imati vremena. I to je u redu. Vrijedi, međutim, primijetiti kada odustajemo zato što nas nešto ne zanima, a kada odlazimo samo zato što nam još ne ide.
U tom drugom slučaju možda nijesmo stigli ni da upoznamo ono što smo započeli. Prvi pokušaji prošli su u provjeravanju vlastite sposobnosti. Nijesmo primijetili da nas je jedno pitanje zadržalo duže nego što smo očekivali, da smo poželjeli da ponovo probamo ili da nam je bilo drago kada smo mali dio konačno razumjeli.
Ti trenuci lako ostanu neprimijećeni ako čekamo samo veliki rezultat.
Vježbanje, naravno, nije uvijek prijatno. Nekada ćemo ponoviti istu stvar više puta i dalje nećemo uspjeti. Nekada ćemo se umoriti ili naljutiti što nam ono što drugome izgleda jednostavno traži toliko pažnje. Ipak, između prvog pokušaja i trenutka kada nešto savladamo postoji mnogo sitnih otkrića zbog kojih možemo poželjeti da se vratimo.
Jednoga dana razumijemo uputstvo koje nam je ranije djelovalo zbunjujuće. Prepoznamo grešku koju smo prije nekoliko sedmica pravili, a da je nijesmo ni vidjeli. Postavimo bolje pitanje jer sada znamo šta zapravo ne razumijemo. Spolja to možda ne izgleda kao naročit uspjeh. Nama govori da smo se pomjerili.
Pomaže kada možemo primijetiti šta nam je danas pošlo malo lakše. Ne mora svaka vježba donijeti vidljiv napredak. Nekada ćemo samo jasnije čuti razliku, pronaći pokret koji nam više odgovara ili razumjeti zašto prethodni pokušaj nije uspio.
I samo pitanje koje postavimo nekome ko zna može otvoriti novi dio onoga što učimo. Pokušamo drugačije, provjerimo šta se promijenilo i vratimo se detalju koji nas zanima. Vrijeme tada prolazi u istraživanju, a ne samo u čekanju da konačno budemo dobri.
Pomislim koliko stvari ljudi ostave poslije prvog susreta sa vlastitom nespretnošću. Sveska ostane na polici. Instrument u uglu sobe. Prijava za kurs među porukama kojima se nijesmo vratili. Iz svakog od tih početaka moglo je nastati nešto veliko, a moglo je nastati i nekoliko sati zadovoljstva. Ni za jedno ni za drugo nijesmo dobili priliku ako smo odmah zaključili da moramo biti bolji.
Volio bih da sebi češće dopustimo vrijeme u kojem ne znamo kuda će nas neko interesovanje odvesti. Da možemo učiti zato što želimo da razumijemo, bez potrebe da već na početku objasnimo kakav ćemo rezultat imati.
Možda će jednog dana doći trenutak u kojem ćemo se osvrnuti i vidjeti koliko smo naučili. A možda ćemo se jednostavno radovati narednom pokušaju, sada kada više ne očekujemo da nam sve uspije iz prve.
Komentari