Iskustvo počinjemo da cijenimo tek kada nas njegovo odsustvo počne skupo koštati.
Godinama kompanije govore da traže znanje, stabilnost i odgovornost. A onda dođe trenutak u kojem kandidat više nije procijenjen samo po tome šta zna, šta je izgradio i kroz šta je prošao, već i po tome koliko godina ima.
Odjednom iskustvo prestaje da bude prednost i počinje da liči na teret.
Čovjek koji je prošao krize, vodio ljude, donosio odluke pod pritiskom i napravio dovoljno grešaka da zna gdje sistem puca, počinje da se posmatra kao preskup, previše svoj, teže prilagodljiv. Ponekad čak i kao neko ko može da naruši postojeći mir.
Iskusan čovjek se teže impresionira titulama, prezentacijama i velikim riječima. Već je vidio kako izgledaju loše odluke kada se lijepo upakuju. Zna koliko jedna pogrešna procjena može da košta i zato postavlja pitanja koja nijesu uvijek prijatna.
Tu često počinje problem.
Ponekad se iza priče o potencijalu krije očekivanje da se odluke prihvataju bez neprijatnih pitanja. Lakše je raditi sa nekim ko još nije naučio da kaže da nešto nema smisla nego sa nekim ko je već jednom platio cijenu takvih odluka.
Sve dok greške ne počnu da se sabiraju.
Dok projekti ne počnu da kasne, dobri ljudi da odlaze, isti problemi da se vraćaju, a odluke koje su djelovale jeftino ne počnu da proizvode skupe posljedice.
Tada iskustvo ponovo dobije vrijednost. Ne zato što je sistem postao mudriji. Nego zato što je cijena ignorisanja postala previsoka. I možda je upravo tu najveća ironija ageizma.
Ljude često ne odbacujemo onda kada više nemaju šta da daju, već upravo onda kada imaju najviše da daju, ali više nemaju potrebu da se dokazuju svakome.
Traži samo da ga ne odbacimo prije nego što shvatimo koliko nam je bilo potrebno.
Komentari