Nova osoba nije bila tamo kada smo naučili da ne tražimo pomoć.
Nije čula obećanje koje se nije ispunilo. Nije sjedjela pored nas dok smo čekali razgovor koji nikada nije došao. Ipak, jednog dana može osjetiti posljedice tih iskustava, iako o njima zna vrlo malo.
Možda ćemo pred njom dugo oklijevati da kažemo šta nam je potrebno. Možda ćemo promjenu plana doživjeti kao znak da joj nijesmo važni. Možda ćemo poslije neslaganja pažljivo pratiti njen ton, tražeći nagovještaj nečega što se nekada već dogodilo.
Ona vidi našu reakciju. Ono što joj je prethodilo tek treba da upozna.
Zamislimo dvoje ljudi poslije teškog razgovora. Jednome treba vrijeme da se smiri. Povlači se jer zna da bi u ljutnji mogao izgovoriti nešto zbog čega će se kajati. Druga osoba je ranije iskusila ćutanje koje je trajalo danima, bez objašnjenja i bez mogućnosti da išta popravi.
Kada prvi kaže da želi da bude sam, u drugome se probudi poznati nemir. Poželi da razgovor nastave odmah. Što snažnije traži odgovor, prvi osjeća veću potrebu da se udalji. Na kraju oboje ostaju sa utiskom da ih onaj drugi nije razumio.
A možda nijesu ni stigli da objasne šta pokušavaju da sačuvaju.
Čovjeku koji želi da se povuče potreban je mir da bi pronašao riječi. Onome koji želi da nastavi potreban je znak da razgovor nije napušten. Kada to izgovore, pred njima se pojavljuje mogućnost dogovora koja do tada nije bila vidljiva.
„Treba mi malo vremena, ali želim da se vratimo na ovo.“
Takva rečenica neće izbrisati iskustvo zbog kojeg je nekome ćutanje teško. Može mu, međutim, pomoći da zna šta se dešava sada. A osobi kojoj je potreban predah daje mogućnost da ga uzme bez osjećaja da mora birati između vlastitog mira i odnosa koji joj je važan.
U stvarnom životu neće svaki razgovor ovako uredno završiti. Nekada nećemo odmah razumjeti ni vlastitu reakciju. Tek poslije ćemo primijetiti da nas je određena riječ vratila u neki raniji osjećaj ili da smo od druge osobe očekivali odgovor na nešto što joj nikada nijesmo objasnili.
To saznanje može biti neprijatno. Posebno ako shvatimo da smo čovjeku pripisali namjeru koju nije imao. Ipak, ono nam pruža priliku da ga upoznamo kroz njegove postupke, umjesto da unaprijed odlučimo kako će se priča završiti.
Istovremeno, potrebno je ozbiljno pogledati i ono što se događa danas. Ranije iskustvo ne oduzima nam pravo da kažemo da nas je nešto povrijedilo. Neki postupci zaista traže razgovor i promjenu. Pitanje je umijemo li drugome objasniti šta smo doživjeli i ostaviti mu priliku da pokaže kako će se prema tome odnositi.
I on u naš život dolazi sa nečim što ne vidimo odmah. Možda se povlači jer je nekada naučio da razgovor brzo postane svađa. Možda mu je teško da traži bliskost, iako mu je potrebna. Možda i sam pokušava da razumije zašto u određenim trenucima reaguje onako kako reaguje.
Dvoje ljudi ne mogu jedno drugom promijeniti prošlost. Mogu se upoznavati dovoljno pažljivo da ona ne ostane jedino objašnjenje za sve što će se između njih dogoditi.
Nekada taj početak stane u jednostavno pitanje: „Šta se u tebi desilo kada sam to rekao?“ A nekada u spremnost da priznamo: „Nijesam znao da te je to podsjetilo na nešto što si već prošla.“
Čovjek koji nam je sada blizu nije bio tamo kada smo učili da se štitimo. Ako mu damo priliku da nas upozna, a on je prihvati sa pažnjom, možda ćemo zajedno stvoriti iskustvo koje će jednog dana takođe postati dio naše prošlosti.
Komentari