Ljudi često hvale one koji dugo izdrže. Koji ćute, podnose, čekaju i ne odustaju. Na njih gledaju kao na ozbiljne, lojalne i jake ljude.
Ali trajanje samo po sebi nije vrlina.
Može čovjek godinama ostati u odnosu koji ga ponižava, na poslu koji mu gasi dostojanstvo ili među ljudima koji njegovu dobrotu koriste kao dozvolu. Spolja će izgledati strpljivo. Iznutra će samo postajati sve tiši.
Nekada ne ostajemo zato što vjerujemo da će biti bolje. Ostajemo zato što nas je strah da priznamo koliko smo vremena već izgubili.
Teško je otići nakon nekoliko mjeseci. Još je teže nakon nekoliko godina, jer tada ne napuštamo samo mjesto ili čovjeka. Napuštamo i priču koju smo sebi dugo govorili da naše trpljenje ima smisla.
Zato ljudi često nastave. Ne zato što još vjeruju, već zato što ne žele da priznaju da su predugo vjerovali. Strpljenje ima vrijednost dok čuva nešto što vrijedi sačuvati. Kada samo produžava poniženje, iscrpljivanje ili laž, ono više nije snaga. Vrijedi tada provjeriti da li ostajemo iz uvjerenja ili iz straha od promjene.
Nije uvijek hrabar onaj koji ostane.
Ponekad je najhrabriji upravo onaj koji konačno prestane da objašnjava zašto još trpi.
Iz rukopisa knjige „Ne izgubi sebe dok gradiš život“.
Komentari