Neke stvari jesu dio našeg životnog prtljaga, ali to ne znači da smo dužni da ih nosimo do kraja.
Postoje iskustva iz kojih treba nešto naučiti. Postoje ljudi kojih ćemo se uvijek sjećati. Postoje odluke koje su nas promijenile. Ali postoje i tereti koje toliko dugo nosimo da više i ne primjećujemo da nam odavno ničemu ne služe.
Naviknemo se na stare zamjerke. Na osjećaj krivice. Na potrebu da sebi iznova objašnjavamo zašto smo nešto uradili ili zašto nismo. Na razgovore koji su završeni prije mnogo godina, a koje u sebi još uvijek nastavljamo.
Ponekad se vratimo tim razgovorima pred spavanje. Kažemo ono što tada nismo rekli. Smislimo odgovor koji je zakasnio godinama. Ponovo pokušamo da objasnimo sebe nekome ko možda više ni ne razmišlja o tome.
I tek tada shvatiš koliko mjesta u čovjeku može da zauzme nešto čega više nema. Ponekad mislimo da pustiti nešto znači zaboraviti. Ne znači. Ne znači ni opravdati ono što se dogodilo. Ponekad samo znači prestati svakog dana plaćati cijenu za nešto što je odavno prošlo.
Godinama sam mislio da čovjek postaje jači tako što može više da ponese. Da je izdržati još malo dokaz snage. Da ono što nas je jednom povrijedilo moramo nekako pretvoriti u nešto korisno.
Danas mi se čini da snaga ima i drugo lice. Prepoznati šta vrijedi ponijeti sa sobom, a šta smo dovoljno dugo nosili. Neke stvari neće nestati samo zato što smo ih pustili. Ostaće uspomena i ono što smo iz tog iskustva naučili. To ne znači da mu svakog dana moramo davati isto mjesto u svom životu.
Ne moramo od svakog teškog iskustva napraviti dio onoga što jesmo. Ne moramo čitav život objašnjavati stare odluke, popravljati završene razgovore i nositi krivicu zbog čovjeka koji tada nije znao ono što zna danas.
Vrijedi se povremeno zapitati šta od svega toga i dalje nosimo zato što nam je važno, a šta samo zato što se nijesmo navikli na život bez tog tereta.
Komentari