Odgađanje odluke ima svoju cijenu, čak i kada firma još radi i spolja izgleda stabilno.
Najskuplja odluka u firmi često nije pogrešna odluka. Najskuplja je ona koju svi vide, svi razumiju i niko ne donese. Vlasnik zna da čovjek više nije za poziciju na kojoj se nalazi. Menadžer zna da rok nije realan. Tim zna ko stalno prebacuje odgovornost. Svi znaju koji klijent kasni sa plaćanjem toliko dugo da više nije partner, nego prijetnja.
Ali potez se ne povlači. Ne zato što problem nije jasan, nego zato što je posljedica odluke previše jasna. Neko će se naljutiti, neko će otići, neko će reći da firma više nema razumijevanja. I odluka se ostavi za sjutra.
Sjutra postane sljedeća sedmica. Sedmica postane mjesec. Mjesec postane način na koji firma funkcioniše. Tu firma počinje slabiti. Ne kada padne promet. Ne kada ode veliki klijent. Počinje slabiti onda kada ljudi shvate da se loš rezultat može prećutati, rok rastegnuti, odgovornost prebaciti, a granica pomjerati dok god je neko dovoljno uporan.
Jednom prećutiš loš rad. Drugi put neko drugi završi tuđi posao da se ne bi pravila napetost. Treći put vlasnik sam riješi problem, jer mu je brže nego da objašnjava zašto se isti problem ponavlja. Četvrti put više niko ne pita ko je odgovoran.
Od tog trenutka firma možda i dalje radi. Ima projekte, promet i klijente. Spolja može izgledati sasvim dobro. Ali iznutra više ne uči. Samo se prilagođava slabosti.
Čekanje nekada jeste mudrost. Treba čuti obje strane, provjeriti činjenice i ne donositi velike odluke iz ljutnje. Ali nije svako čekanje mudrost. Ponekad je čekanje samo strah koji je sebi pronašao pristojno ime.
Nazovemo ga oprezom. Kažemo da treba još vremena, da nije pravi trenutak i da ne želimo donositi odluke preko noći. A zapravo samo ne želimo platiti cijenu istine.
Firma ne pamti namjeru. Firma pamti posljedicu. Pamti novac koji nije naplaćen, kvalitet koji je popustio i dobre ljude koji su se povukli jer su vidjeli da se trud i nerad ne razlikuju dovoljno jasno.
Kultura firme nije ono što piše na zidu. Kultura je ono što ljudi nauče da mogu uraditi, a da se ništa ne dogodi. Kada se loš rad prećuti, ljudi ne vide samo grešku. Vide granicu koja ne postoji.
Pogrešna odluka nekada postane lekcija. Čovjek vidi posljedicu, prizna grešku i promijeni smjer. Odluka koja se ne donese ne daje tu priliku. Ona postaje dozvola da problem raste, da se standard spušta i da odgovornost polako nestane iz firme.
Zato sebi nekada treba postaviti samo jedno pošteno pitanje: Šta će ova firma platiti ako još jednom odlučim da ne odlučim?
Odgovor rijetko bude prijatan. Vrijedi ga potražiti prije nego što posljedice postanu veće.
Komentari