Godinama sam bio mnogo sigurniji u tuđe odluke nego što sam danas. Ne zato što danas manje znam, nego zato što sam dovoljno puta naknadno saznao šta je stajalo iza odluke koju sam u početku smatrao pogrešnom.
Sa strane uglavnom vidimo samo posljednji potez. Vidimo da je neko napustio posao, ali ne i dvije godine tokom kojih je pokušavao da ostane. Vidimo da je neko prekinuo odnos, ali ne znamo koliko ga je puta pokušao spasiti. Vidimo da je vlasnik odbio posao i pomislimo da je propustio priliku, a ne znamo kakvu bi cijenu njegova firma platila da ga je prihvatio. Vidimo nečije „ne“, a ne znamo koliko su ga prethodna „da“ koštala.
I onda, na osnovu nekoliko procenata priče, napravimo cijeli sud o čovjeku.
To je vjerovatno jedna od stvari koje iskustvo najviše promijeni u nama. Ne učini nas manje sposobnim da procijenimo, nego opreznijim u uvjerenju da imamo sve činjenice. Jer okolnosti mijenjaju mnogo toga. Ne brišu odgovornost, ne pretvaraju svaku odluku u dobru i ne znače da treba opravdati sve što neko uradi. Ali mogu potpuno promijeniti način na koji razumijemo zašto je čovjek nešto uradio.
Mnogo je lakše biti hrabar sa tuđim novcem, principijelan u tuđem braku, odlučan u tuđoj firmi i racionalan u problemu čije posljedice nećemo nositi. Prava težina odluke najčešće počinje tamo gdje prestaje naše mišljenje, a počinje nečiji stvarni život.
Zato danas mnogo rjeđe izgovaram rečenicu: „Ja to nikada ne bih uradio.“
Jer sam dovoljno puta vidio ljude koji su je izgovorili, pa nekoliko godina kasnije uradili upravo ono što su nekada osuđivali. Ne zato što su postali slabiji, nego zato što su prvi put dobili cijelu priču.
Možda zato, prije nego što donesemo sud o nečijoj odluci, vrijedi postaviti jedno mnogo poštenije pitanje:
Šta još ne znam?
Jer između osude i razumijevanja ponekad ne stoji velika mudrost. Stoji samo dio priče koji nam niko nije ispričao.
Komentari