Najlakše je posumnjati u ono što nam ne ide. Mnogo je teže preispitati ono zbog čega nas ljudi cijene. Sposobnost koja nam je donijela rezultate vremenom postane dio našeg imena među drugima. Mi smo onaj koji brzo odlučuje, koji sve umije sam ili koji uvijek ima odgovor. Prijatno je biti prepoznat po nečemu vrijednom. Ipak, vrijedi primijetiti trenutak u kojem počnemo da štitimo taj opis čak i kada nam više ne pomaže da dobro postupimo.
U početku je iza svega stvarna sposobnost. Naučili smo posao, snašli se u zahtjevnim okolnostima i stekli povjerenje. Način koji je nekoliko puta dao dobar rezultat postaje naš prvi izbor. To je razumljivo: iskustvo nam omogućava da dio odluka donosimo sigurnije. Ali okolnosti se mijenjaju. Pojavljuju se drugačiji zadaci, novi ljudi i odgovornosti za koje stari pristup nije dovoljan. Tada vrijednost iskustva zavisi i od toga koliko prostora ostavljamo onome što još nijesmo savladali.
Čovjek koji je naučio da brzo prepozna problem može požuriti i onda kada pred sobom ima situaciju koju tek treba razumjeti. Onaj koji je dugo radio sam može teško prihvatiti da zajednički posao traži drugačiji dogovor. Neko ko odlično objašnjava može nastaviti da govori i kada bi mu tuđe pitanje dalo važniju informaciju. Sama sposobnost ostaje korisna. Problem nastaje kada je primjenjujemo prije nego što provjerimo šta nam ova konkretna situacija traži.
Tu se otvara i ličnije pitanje. Koliko nam je lako da pred ljudima koji nas smatraju iskusnim kažemo da nešto tek učimo? Ako smo godinama bili oslonac, možda ćemo teško podnijeti osjećaj da nam sada treba objašnjenje. Počnemo da odgovaramo iz onoga što već znamo, iako primjećujemo da odgovor nije potpun. Čuvamo utisak sigurnosti, a gubimo priliku da proširimo znanje. Ono što nam je nekada otvorilo prostor za razvoj postaje granica preko koje se ustručavamo da pređemo.
Takva vezanost za poznatu ulogu postoji i van posla. Ako nas u porodici svi doživljavaju kao praktičnog čovjeka koji odmah pronalazi rješenje, možemo se teško snaći kada je nekome potrebno samo da sa njim podijeli brigu. Ako smo među prijateljima uvijek bili sigurni u sebe, možda ćemo odložiti razgovor o vlastitoj nedoumici. Dobra osobina dobije previše zadataka. Od nje očekujemo da nas provede kroz svaku situaciju, pa i kroz onu u kojoj bi nam koristila sasvim drugačija sposobnost.
Nema razloga da umanjujemo znanje koje smo godinama gradili. Ali uz njega možemo razviti slobodu da biramo pristup. Da odlučimo brzo kada je situacija jasna, a ostavimo vrijeme kada nije. Da samostalno uradimo ono za šta smo spremni i uključimo druge tamo gdje zajednički uvid mijenja kvalitet odluke. Iskustvo tada postaje oslonac za procjenu, umjesto obaveze da svaki put ponovimo poznati postupak.
Prije promjene često je potrebno izdržati kratku neprijatnost. Da neko vidi kako pitamo ono za šta je mislio da već znamo. Da ostavimo drugome prostor da pokuša svojim načinom. Da prihvatimo sporiji početak jer učimo nešto što nam kasnije može proširiti mogućnosti. Taj period lako zamijenimo povratkom na staro, posebno kada bismo poznatim putem brzo dokazali svoju vrijednost. Zato razvoj ponekad traži da podnesemo činjenicu da u novoj oblasti još nijesmo onoliko dobri koliko smo navikli da budemo.
Korisno je povremeno pogledati koje izbore više i ne razmatramo. Jesmo li neki način odbacili zato što ne odgovara zadatku ili zato što bismo u njemu morali biti početnici? Da li nam je zaista potreban još jedan vlastiti odgovor ili nas samo uznemirava mogućnost da odgovor dođe od nekog drugog? Takva pitanja mogu pokazati gdje se sposobnost pretvorila u obavezu da održavamo sliku o sebi. Odgovor ne mora odmah donijeti veliku odluku. Dovoljno je da ponovo otvori izbor.
Ako kroz različite uloge prolazi isti čovjek, onda taj čovjek treba da ima prostora i za nove sposobnosti. Dosljednost može živjeti u tome kako preuzimamo odgovornost, kako se odnosimo prema drugima i koliko pošteno sagledavamo vlastite granice. Način na koji rješavamo zadatak može se razvijati zajedno sa onim što učimo. Takva promjena čuva vrijednost prošlog iskustva i omogućava mu da se dopuni. Ne moramo svaki novi posao obavljati kao dokaz da je raniji uspjeh i dalje opravdan.
Sposobnost koju sam stekao želim da mogu koristiti kada je potrebna, dopuniti novim znanjem i ostaviti po strani kada zadatak traži drugačiji pristup. Takva sloboda zahtijeva da vlastitu vrijednost prestanemo svaki put iznova dokazivati kroz istu ulogu. Uspjeh je već dio našeg iskustva. Sada vrijedi vidjeti šta nam to iskustvo omogućava dalje. Ako poslije mnogo godina umijemo da izaberemo samo poznati način, potrebno je da se zapitamo koliko nam je sve što smo prošli zaista proširilo izbor.
Komentari