Ne bojim se ja neuspjeha. Prošao sam faze kada nemaš dovoljno. Kada te potcjenjuju. Kada radiš u tišini i niko ne vidi trud. To nije najopasniji period. Najopasniji trenutak dolazi kasnije. Kada počneš dobijati.
Kada telefon zvoni češće. Kada te ljudi odjednom “poštuju”. Kada ti isti oni koji su sumnjali sada govore da su oduvijek vjerovali.
Tada počinje pravi test. Ne test sposobnosti. Test karaktera. Jer uspjeh ne udara kao oluja. On dolazi tiho. Počneš malo da popuštaš standarde. Počneš malo da biraš komfor umjesto rasta. Počneš malo da govoriš ono što se lakše prodaje. I ne primijetiš trenutak kada si od gladnog borca postao neko ko brani poziciju.
A ja ne želim da branim poziciju. Želim da ostanem gladan. Želim da ostanem isti onaj koji je radio bez aplauza. Želim da me uspjeh ne omekša. Jer istina je jednostavna: I poslije dobrog rezultata vrijedi provjeriti šta se promijenilo u načinu na koji radim i razgovaram sa ljudima. Nove mogućnosti ne oslobađaju nas odgovornosti za te promjene.
Zato sebi stalno postavljam jedno pitanje: Ako sve ovo nestane sjutra, da li bih i dalje bio isti čovjek? Ako je odgovor “da”, onda je put ispravan. Ako nije, vrijeme je za korekciju.
I zapamti: Onog dana kada ti postane važnije da izgledaš uspješno nego da budeš ispravan, počeo si da padaš, samo to još ne vidiš.
Komentari