Može doći vrijeme kada čovjek preraste firmu. Ne zato što je postao veći od nje. Nego zato što se u njoj više ne može disati.
Može doći vrijeme kada te posao koji ti je nekada davao sigurnost počne polako gasiti. Kada odeš na posao, a u sebi već znaš da tamo više ne pripadaš. Kada znaš više nego što smiješ da pokažeš. Kada vidiš dalje nego što firma želi da ide. Kada te svaki novi dan podsjeti da ti ne fali sposobnost, nego prostor.
Ali život nije motivacioni poster. Nije svako slobodan da samo ustane i ode. Neko ima kredit. Neko ima dijete koje ne pita da li si srećan na poslu. Neko ima račune koji stižu i kad si umoran. Neko ima dugove, roditelje, porodicu i strah da jedan pogrešan potez može srušiti sve što drži na nogama.
Zato je lako savjetovati nekome da da otkaz kada ne nosiš njegove obaveze. Lako je govoriti o hrabrosti kada ne znaš šta mu stoji na kuhinjskom stolu svake noći. Prava hrabrost nije uvijek u odlasku. Ponekad je prava hrabrost u tome da ne pukneš. Da ostaneš još malo, ali da više ne lažeš sebe.
Da praviš izlaz dok još primaš platu. Da učiš dok si umoran. Da tražiš novu šansu dok stara još plaća račune. Da ne dozvoliš da te firma uguši, ali ni da tvoja porodica plati cijenu tvoje eksplozije. Ne moraš otići danas. Vrijedi praviti realan plan za promjenu umjesto da od sebe tražiš odlazak za koji još nemaš uslove.
Komentari