Iskustvo može da nam oteža posao kada prestanemo da provjeravamo ono što mislimo da znamo.
Na početku griješimo jer nemamo dovoljno iskustva. Kasnije možemo početi griješiti upravo zato što ga imamo mnogo. Vidjeli smo slične probleme, prošli teške periode, donosili odluke koje su se pokazale ispravnim i izgradili način rada koji je godinama donosio rezultat.
A onda počnemo vjerovati da se promijeniti moraju svi osim nas.
Nova ideja nam djeluje naivno. Drugačiji način rada nepotrebno. Pitanje mlađeg kolege kao nedostatak razumijevanja. Tehnologija kao prolazni trend. Promjena ponašanja kupaca kao razmaženost tržišta.
Umjesto da pitamo šta se promijenilo, pitamo zašto ljudi više ne rade kao nekada. Ali stvarnost nikome ne duguje da ostane ista samo zato što smo u staroj stvarnosti bili uspješni.
Ono što je nekada bilo prednost danas može postati ograničenje. Odluke telefonom bile su dovoljne dok je firma imala nekoliko ljudi. Dogovori koji su se pamtili mogli su funkcionisati dok je bilo malo projekata. Vlasnik je mogao poznavati svakog kupca i lično rješavati svaki problem.
Kada firma poraste, isti način rada više nije brzina. Postaje haos sa dobrim uspomenama. Iskustvo je vrijedno dok nam pomaže da ranije primijetimo promjenu. Počinje da smeta onda kada njime dokazujemo da promjena nije potrebna.
Rečenica „ovo smo već prošli“ može sačuvati firmu od stare greške. Može je i spriječiti da vidi da ovo više nije ista situacija. Nijesu isti ljudi, kupci, tehnologija, brzina tržišta ni obim posla.
Zato prava vrijednost iskustva nije u tome što čovjek uvijek ima spreman odgovor. Vrijednost je u tome što zna kada stari odgovor više ne odgovara novom pitanju.
Iz rukopisa knjige „Ne vodiš firmu. Vodiš posljedice.“.
Komentari