Drama počinje tamo gdje prestaje prihvatanje. Neke svakodnevne komplikacije dodatno otežamo sopstvenom reakcijom. Uvlačimo se zato što obične životne komplikacije doživljavamo kao nešto što nije smjelo da se dogodi.
Očekujemo da ljudi budu razumni. Da posao teče prema planu. Da odnosi budu jasni. Da trud donese rezultat. Da nam život, makar povremeno, izađe u susret.
A onda se stvarnost ne ponaša onako kako smo zamislili. I umjesto da se prilagodimo, počinjemo da se opiremo.
Vraćamo razgovore u glavi. Tumačimo tuđe namjere. Tražimo krivca. Pokušavamo da promijenimo ljude koji ne žele da se mijenjaju i kontrolišemo okolnosti koje nikada nijesu bile pod našom kontrolom.
Tako jedan problem dobije još deset problema koje smo sami proizveli. Nije nas iscrpilo samo ono što se dogodilo. Iscrpila nas je borba sa činjenicom da se dogodilo. Takav otpor može pojačati pritisak koji već osjećamo.
Drama dolazi poslije, kada povrijeđeni ego počne da piše sopstvenu verziju događaja u kojoj neko mora biti kriv, neko mora priznati grešku, a stvarnost mora biti vraćena na mjesto koje smo joj unaprijed odredili.
Očekivanja sama po sebi neće promijeniti ono što se dogodilo. Mir zato nije stanje u kojem je sve sređeno. Mir je sposobnost da ostanemo svoji i onda kada ništa nije onako kako smo planirali. Prihvatiti stvarnost ne znači predati se.
Znači prestati trošiti snagu na ono što već jeste, kako bismo je sačuvali za ono što još možemo da promijenimo.
Komentari