Uz tehnologiju smo se navikli da skratimo vrijeme između želje i njenog ispunjenja. Navikli smo da gotovo sve dobijemo odmah. Odgovor, informaciju, zabavu, kupovinu, razgovor, potvrdu da nas je neko primijetio. Čekanje je postalo smetnja. Dosada problem koji treba hitno ukloniti. Tišina neprijatnost koju popunjavamo ekranom.
A upravo su u tim prazninama nekada nastajale važne ljudske sposobnosti. Strpljenje, mašta, upornost, razgovor sa samim sobom i spremnost da se nešto želi dovoljno dugo da bi se za to uložio trud.
To se posebno vidi kod djece.
Čim im postane dosadno, nudimo im sadržaj. Čim postanu nestrpljiva, ubrzavamo iskustvo. Čim zaplaču, pokušavamo da pažnju preusmjerimo na ekran. Ne zato što smo loši roditelji, već zato što nam je tehnologija ponudila brzo rješenje za gotovo svaki neprijatan trenutak.
Problem je što se odrastanje ne može ubrzati.
Djetetu treba prostor i da čeka, da izgubi, da mu bude dosadno i da samo smisli igru. Da otkrije da svaka želja neće biti ispunjena istog trenutka i da svaka neprijatnost ne znači da nešto nije u redu.
Isto, uostalom, važi i za nas odrasle.
Ne možemo od djece očekivati strpljenje dok nas gledaju kako posežemo za telefonom poslije nekoliko sekundi tišine. Ne možemo ih učiti prisutnosti ako smo tijelom pored njih, a pažnjom uvijek negdje drugo.
Tehnologija sama po sebi nije neprijatelj djetinjstva. Ali može postati zamjena za sve ono što zahtijeva vrijeme, trud i stvarno prisustvo. Možda zato djecu ne treba samo učiti kako da koriste tehnologiju.
Treba im pokazati i da život postoji onda kada se ekran ugasi.
Komentari