Jutros sam napisao tekst o tome koliko smo, odrastajući, izgubili slobodu da budemo početnici. Poslije gotovo sat vremena LinkedIn me obavijestio da je moja objava stigla do 44 čovjeka. Dvije reakcije, dva komentara i nijedan prikaz izvan postojeće mreže. Moram priznati da sam impresioniran. Nekada je za ovako ograničenu distribuciju bilo potrebno osnovati tajno društvo. Danas je dovoljno napisati javnu objavu.
A nije da nas LinkedIn ne ohrabruje. Naprotiv. Savjetuje nam da budemo autentični, dijelimo iskustva, pokrećemo razgovore i gradimo profesionalnu zajednicu. Sve je to lijepo zamišljeno. Jedino još nijesam sasvim razumio kome bi trebalo da se obratimo kada taj razgovor pokušamo započeti. Možda bi bilo pristojnije da prije objavljivanja pošaljemo zahtjev za odobrenje, sa kratkim obrazloženjem zašto smatramo da naša misao zaslužuje da napusti krug najbližih poznanika.
Ne tvrdim da je svaki moj tekst vrijedan čitanja. Daleko od toga. Ne mislim ni da mi pripada posebna pažnja samo zato što sam nešto napisao. Ali ima nečeg komičnog u tome da na profesionalnoj mreži, koja se ponosi povezivanjem više od milijardu ljudi, uspijete da okupite publiku manju od one koja se subotom zatekne ispred lokalne pekare.
Možda smo, ipak, pogrešno razumjeli značenje riječi „mreža“. Mislili smo da služi povezivanju ljudi, a ona, izgleda, veoma uspješno funkcioniše i kao ograda. Razlika je samo u tome što se preko ograde makar može doviknuti komšiji.
U svakom slučaju, zahvaljujem se svim ljudima koji su jutros imali priliku da vide moju objavu. Bio je to gotovo intiman književni susret, bez zakupa sale, ozvučenja i nepotrebnih troškova.
A ako vam se kojim slučajem prikaže i ovaj tekst, molim vas da budete diskretni.
Ne bih želio da algoritam pomisli da organizujemo nešto bez njegovog odobrenja.
Komentari