Često vjerujemo da djecu pripremamo za budućnost. A šta ako ih, zapravo, pripremamo za prošlost?
Godinama smo gradili obrazovni sistem za vrijeme u kojem je bilo dovoljno naučiti jedno zanimanje, steći diplomu i decenijama raditi isti posao. To je bio svijet u kojem su promjene dolazile sporo, a znanje trajalo dugo.
Taj svijet više ne postoji.
Danas se tehnologija mijenja brže nego nastavni planovi. Poslovi nestaju, nastaju novi, a vještine koje su juče bile prednost već sjutra mogu postati nedovoljne. U takvom svijetu najveća vrijednost više nije količina zapamćenih činjenica, nego sposobnost da čovjek uči iznova.
Zato problem nije u tome što djeca uče matematiku, istoriju, fiziku ili književnost.
Naprotiv. Bez temeljnog znanja nema ozbiljnog društva. Problem nastaje kada ih učimo da je tačan odgovor važniji od dobrog pitanja, kada se više nagrađuje pamćenje nego razumijevanje i kada je greška razlog za kaznu, umjesto prilika za učenje.
Možda će upravo to biti najvažniji zadatak obrazovanja u godinama koje dolaze. Ne da stvara ljude koji znaju najviše činjenica, nego ljude koji znaju kako da razmišljaju, kako da sarađuju i kako da ostanu ljudi u svijetu koji će sve više odluka prepuštati mašinama.
Komentari