Nijesam najbolji primjer svega o čemu sam pisao. Nijesam uvijek živio u skladu sa riječima koje sam ispisivao.
Govorio sam o granicama, a ostajao tamo gdje su ih svakodnevno pomjerali. Pisao sam o odgovornosti, a ponekad, kao i mnogi drugi, tražio objašnjenje zbog kojeg krivica ipak nije potpuno moja. Savjetovao sam ljudima da ne izgube sebe, dok sam u pojedinim periodima sopstveni mir ostavljao po strani, uvjeravajući se da je to cijena koju moram da platim.
Zato ne mogu reći da sam najbolji primjer svega o čemu sam do sada pisao.
Ali mogu reći da nijedna od tih riječi nije nastala iz uvjerenja da sam bolji od drugih. Nijesam ih pisao sa visine čovjeka koji je savladao život, već iz iskustva nekoga ko je mnogo puta pogriješio, iznevjerio sopstvena uvjerenja i pokušavao da razumije zbog čega mu se to dogodilo.
Nekada pišemo o onome što smo pobijedili. Nekada o onome što nas još uvijek boli. A nekada pišemo zato što nam je potrebno da sopstvenu istinu vidimo pred sobom, crno na bijelo, kako više ne bismo mogli da se pretvaramo da je ne poznajemo.
Ja griješim i danas.
Pogrešno procijenim čovjeka. Prećutim kada bi trebalo da govorim. Izgovorim nešto što je moglo ostati neizgovoreno. Ostanem duže nego što treba ili odustanem prije nego što sam pokušao još jednom. Povrijedim nekoga čak i kada mi to nije bila namjera.
Komentari