Zlo je zlo. I ništa ne može da ga opravda.
Ali kada pogledam ono što se dešavalo u našem regionu i ono što se dešava širom svijeta, pitam se koliko smo spremni da iza te rečenice zaista stanemo. Posebno onda kada zlo učini neko koga podržavamo, neko ko govori našim jezikom, pripada našem narodu ili zastupa ideje u koje vjerujemo.
Tada se odjednom pojavljuju objašnjenja. Istorija, okolnosti, interesi, prethodna stradanja. Sve ono što može da nam pomogne da razumijemo kako je do nečega došlo počinjemo da koristimo kao razlog zbog kojeg bi ono što je učinjeno trebalo prihvatiti.
Iza tih objašnjenja ostane čovjek. Njegov izgubljeni život, uništen dom, porodica koja više nikada neće biti ista. Njemu naša pripadnost ne umanjuje bol.
A onda pogledam kako živimo jedni pored drugih.
Ratni zločin i nepravda na poslu nijesu isto. Njihove razmjere i posljedice ne mogu se izjednačavati. Ipak, spremnost da opravdavamo postupke „svojih“ možemo prepoznati i tamo gdje provodimo sasvim obične dane.
Kada nekoga nepravedno otpuste, pa kažemo da je sigurno i sam nečim doprinio. Kada kolegu ponize pred svima, a mi kasnije objasnimo da je šef bio nervozan. Kada sposobnog čovjeka zaobiđu zbog nečijeg rođaka, pa slegnemo ramenima jer se „tako oduvijek radi“. Kada neko naš povrijedi drugog, pa od povrijeđenog tražimo da bude razumniji, da popusti i da ne pravi problem.
Koliko puta mir zapravo tražimo od onoga kome je nepravda učinjena?
Od njega očekujemo da razumije okolnosti, sačuva odnose i vodi računa o tuđem ugledu. Onaj ko ga je povrijedio nastavi dalje, dok njemu ostane obaveza da pazi kako će govoriti o sopstvenoj boli.
Volio bih da mogu reći da sam svaki put reagovao kako je trebalo. Ne mogu. Bilo je trenutaka kada sam prećutao, odložio razgovor ili sebi objasnio da nije moje da se miješam. Zato ovo pitanje ne postavljam samo drugima.
Lako je osuditi nepravdu kada nas ta osuda ništa ne košta. Mnogo je teže kada treba stati pred prijatelja, poslodavca, člana porodice ili nekoga od koga zavisimo i reći mu da nije u pravu.
Ali upravo tada naše vrijednosti postaju vidljive. Kada postoji nešto što možemo izgubiti, a ipak odbijemo da tuđu povredu proglasimo prihvatljivom.
Ne možemo ispraviti sve što se dešava u svijetu. Možemo, međutim, prestati da tražimo opravdanja za ono što jasno prepoznajemo kao pogrešno, počevši od sopstvenog ponašanja i ljudi koji su nam najbliži.
Nepravda ne postaje manja zato što je učinio neko naš. Tada samo postaje veća naša odgovornost da je ne branimo.
Komentari