Pitate se gdje prolaze vaši dani? Pa kako gdje?
Na sastancima koji su mogli biti poruka. U porukama koje su mogle biti ignorisane. U mailovima koji počinju sa “samo kratko”, a završe kao mala međunarodna kriza.
Zauzeti ste više nego ikad, a opet imate premalo toga da pokažete za sav taj trud, znoj i profesionalno kliktanje po ekranima.
Govore vam da je vrijeme najdragocjeniji resurs. Naravno. Zato ga i poklanjamo svima koji imaju WiFi, kalendar i potrebu da nas “samo nešto pitaju”. Tehnologija je trebalo da nam olakša život. I jeste. Sada možemo da budemo umorni brže, efikasnije i na više uređaja istovremeno.
Inbox se puni. Telefon zvoni. Notifikacije skaču. Sastanci se množe. Prioriteti se mijenjaju brže nego vremenska prognoza u aprilu. Cijeli dan ste dostupni svima. Osim sebi. Onda dođete kući i pokušavate biti normalna osoba.
Da skuvate zdravu večeru. Da ne režite na porodicu. Da odgovorite prijatelju. Da budete prisutni. Da ne gledate telefon. Dok gledate telefon.
I onda se pitate: Kako da sve uradim kako treba? Nikako. Eto ga. Mala nepopularna istina. Ne možete sve. Ne morate sve. I nije svaka tuđa hitnost vaš životni poziv. Ali mi smo kulturni ljudi.
Zato ćemo još malo da ćutimo, klimamo glavom, odgovaramo “važi”, prihvatamo pozive za sastanke i pravimo se da je sve pod kontrolom.
Dok nam dan ne ode u tuđe prioritete, tuđe panike i tuđe “samo pet minuta”. A tih pet minuta se ponovi toliko puta da nam zauzme najveći dio dana. Možda problem nije što nemamo vremena. Možda je problem što smo svakome dali ključ od njega.
Vrijedi pogledati kalendar i odlučiti kojim obavezama ćemo sljedeći put dati prednost.
Komentari