Često sam se vraćao istom pitanju, samo iz različitih uglova. Čemu sve ovo? Koliko je života koji živim zaista moj? Koliko košta stalno biti jak? I koliko vremena potrošimo održavajući ono što smo nekada izgradili?
Na kraju svih tih pitanja ostalo mi je jedno koje mi je možda i najvažnije: šta želim da ostane?
Ne mislim samo na posao, projekte, knjige ili bilo šta što će jednog dana stajati uz moje ime. Sve više mislim na ono što ostaje u ljudima sa kojima smo dijelili život. Na način na koji će nas pamtiti oni koji su sa nama radili, oni prema kojima smo mogli biti grubi, a nijesmo, oni kojima smo mogli pomoći i jesmo. I, možda najvažnije, na ono što će o tim godinama pamtiti ljudi kojima smo govorili da sve ovo radimo zbog njih.
Tu se moje razmišljanje posljednjih godina najviše promijenilo.
Dugo sam budućnost posmatrao kao nešto što treba izgraditi. Trebalo je završiti još jedan posao, riješiti još jedan problem, napraviti još nešto što će sjutra donijeti više sigurnosti, više slobode ili jednostavno bolji život. U tom načinu razmišljanja uvijek je postojalo neko naredno sjutra zbog kojeg je današnji dan mogao još malo da pričeka.
Ali dok gradimo sjutra, današnji dan uredno prolazi. I ne vraća se.
Život se vjerovatno mnogo manje sastoji od velikih odluka nego što volimo da mislimo. Njegov najveći dio čine sasvim obične stvari. Jutra. Razgovori koje smo imali ili odložili. Ručkovi na koje smo stigli ili nijesmo. Pozivi na koje smo odgovorili. Večeri kada smo bili prisutni i one kada smo samo fizički sjedjeli pored ljudi koje volimo.
Možda baš zato danas sve manje pitam koliko još mogu da napravim. Mnogo više me zanima šta od svega što pravim zaista vrijedi vremena koje mu dajem.
Ne želim da prestanem da radim, stvaram ili gradim. Još imam mnogo toga što želim da uradim. Ali više ne želim da svaku cijenu proglašavam prihvatljivom samo zato što je cilj važan.
Jer neke stvari možemo ponovo napraviti. Posao možemo ponovo pokrenuti. Novac možemo ponovo zaraditi. Projekat možemo započeti ispočetka. Vrijeme ne možemo.
Možda zato danas ne želim iza sebe da ostavim samo ono što sam napravio. Volio bih da ostane i dokaz da sam, dok sam sve to pravio, zaista bio tu.
Jer možda pravo pitanje nikada nije bilo koliko možemo postići za jedan život.
Možda je važnije koliko smo tog života zaista živjeli.
Komentari