Iza pitanja čemu sve ovo nalazi se jedno koje mi je još teže da postavim: koliko je života koji živim zaista moj?
Koliko odluka donosimo zato što nešto iskreno želimo, a koliko zato što smo jednom izabrali određeni put pa sada osjećamo obavezu da njime nastavimo? Čovjek vrlo lako postane talac sopstvenih odluka. Napravio si firmu, pa osjećaš da moraš da je razvijaš. Započeo si projekat, pa moraš da ga završiš. Dostigao si određeni nivo, pa se podrazumijeva da moraš još više.
Vremenom se tome pridruže i očekivanja drugih. Ljudi se naviknu da te vide na određeni način, a onda se i ti navikneš da sebe gledaš njihovim očima. Tako nastaviš da živiš po pravilima koja si možda postavio mnogo godina ranije, bez ozbiljne provjere da li ti i dalje odgovaraju.
Rijetko sebi priznamo da čovjek koji je nekada donosio te odluke i čovjek koji danas živi njihove posljedice više nijesu isti. Promijenile su se okolnosti, iskustvo, vrijednosti, pa i ono što smatramo uspjehom. Neke stvari koje su mi prije deset godina izgledale kao dokaz da sam uspio danas mi više nijesu toliko važne. Neke kojima tada gotovo nijesam davao vrijeme danas zauzimaju mnogo važnije mjesto.
Vrijeme promijeni kriterijume. Problem nastaje kada se čovjek promijeni, a nastavi da živi prema pravilima svoje stare verzije.
Zato posljednjih dana ne razmišljam samo o tome šta još želim da napravim. Razmišljam i o tome šta više ne moram da radim, dokazujem ili nosim sa sobom.
Možda je i sposobnost da nešto ostavimo iza sebe jedan od ozbiljnijih znakova sazrijevanja.
Komentari