Postoji trenutak kada čovjek više ne gradi samo ono što želi. Počne da održava ono što je već napravio.
Posao koji je nekada bio ideja postane sistem koji traži stalnu pažnju. Projekat koji je trebalo da donese slobodu postane nova obaveza. Standard koji smo godinama gradili počne da traži sve više vremena da bi ostao isti.
I tu nastaje čudan paradoks. Što više napravimo, više toga imamo da čuvamo.
Firma traži prisustvo. Ljudi očekuju odgovore. Imovina traži brigu. Reputacija traži kontinuitet. Projekti traže nastavak. Sve što smo godinama stvarali polako dobije sopstvene potrebe.
A čovjek ih počne servisirati. Ne zato što ih više želi istim intenzitetom, nego zato što ih je jednom napravio.
Mislim da se tu lako izgubi granica između onoga što zaista želimo da nastavimo i onoga što samo održavamo zato što bi bilo teško pustiti.
Nije jednostavno priznati sebi da nešto što si godinama gradio više ne zaslužuje isto mjesto u tvom životu. Jer tada ne puštaš samo obavezu. Puštaš dio sopstvenog rada, vremena i identiteta. Možda zbog toga toliko dugo ostajemo vezani za stvari koje su nam nekada imale smisla.
Ne zato što ih i dalje biramo, nego zato što smo u njih već previše uložili. U posljednje vrijeme sve češće sebi postavljam jedno jednostavno pitanje. Da li ovo još gradim ili ga samo održavam? Razlika je mnogo veća nego što izgleda.
Jer čovjek može godinama biti zauzet, odgovoran i uspješan, a da najveći dio njegove energije odlazi na očuvanje nečega što više nije dio budućnosti koju želi.
Možda nije svaka stvar koju smo izgradili napravljena da traje zauvijek.
Vrijedi odlučiti šta još želimo da razvijamo, a šta održavamo samo zbog vremena koje smo već uložili.
Komentari