Ponekad čovjek pročita novine, otvori neki portal tek da vidi šta se dešava i poslije nekoliko minuta ostane sa osjećajem koji je teško precizno opisati. Nije riječ o jednoj vijesti, jednom događaju ili jednom čovjeku. Više je to utisak koji se polako sklapa iz svega što svakodnevno gledamo i slušamo.
Nasilje, prevare, korupcija, bahatost, tuđe tragedije pretvorene u sadržaj, privatni životi izloženi pred publikom koja već sjutra traži nešto novo. Ljudi bez mnogo nelagode rade ono što su još juče osuđivali. Riječi mijenjaju značenje u zavisnosti od interesa, položaja i strane na kojoj se neko u tom trenutku nalazi.
I teško je poslije svega toga ne zapitati se u kakvom mi to svijetu živimo. Posebno ovdje, u našem okruženju.
Možda naš najveći problem više nije samo ono što se događa, već činjenica da smo na mnogo toga prestali da reagujemo. Godinama gledamo iste obrasce, iste nepravde, iste izgovore i ista opravdanja, pa ono što bi nas nekada ozbiljno uznemirilo danas često prođe kao još jedna vijest među desetinama drugih.
Čovjek se, izgleda, može naviknuti na gotovo sve. Čak i na ono na šta nikada ne bi smio da se navikne.
Naviknemo se da neko ne odgovara za ono što je uradio iako svi znaju šta se dogodilo. Da poznanstvo otvori vrata koja znanje i rad ne mogu. Da se pošten čovjek objašnjava više od onoga koji je napravio problem. Da se bahatost tumači kao snaga, galama kao autoritet, a pristojnost kao znak slabosti.
Ništa od toga ne postane normalno odjednom. U tome i jeste problem. Granice se pomjeraju polako.
Najprije nešto osudimo. Zatim ga nekoliko puta vidimo. Poslije o njemu kratko razgovaramo. Onda počnemo da govorimo da je tako svuda, da se ništa ne može promijeniti i da nema smisla nervirati se. Na kraju samo pređemo preko naslova i nastavimo dalje.
Možda pojedinac zaista ne može promijeniti svijet. Možda ne može promijeniti ni svoje društvo onoliko koliko bi želio. Ali može odbiti da u sebi prihvati ono što zna da nije ispravno. Može sačuvati granicu između onoga što razumije i onoga što opravdava, između onoga na šta nema uticaja i onoga na šta ipak ne želi da pristane.
Jer nije najveći poraz društva kada u njemu postoje loše stvari. Postojaće ih uvijek. Mnogo je veći poraz kada dovoljno dugo živimo sa njima da nam više ne smetaju. Tada problem više nije samo u svijetu koji gledamo.
Dio problema postali smo i mi.
Komentari