Nekada je dobar posao bio samo dobra vijest.
Dobijemo projekat, ugovorimo nešto veliko, otvori se nova mogućnost i tih prvih nekoliko minuta zaista pripadnu radosti. Čovjek osjeti da se trud isplatio, da ono što je radio ima smisla i da se nešto konačno pomjerilo u pravom smjeru.
Danas dobre vijesti kod mene gotovo nikada ne dolaze same. Dođu u društvu pitanja.
Imamo li dovoljno ljudi? Koliko će trajati? Šta moramo unaprijed kupiti? Ko će preuzeti posao? Koliko novca moramo uložiti prije nego što išta naplatimo? Šta nijesmo uzeli u obzir? Koji će drugi posao zbog ovoga morati da sačeka?
Sve to prođe kroz glavu toliko brzo da ponekad ni ne primijetiš kako je radost već ustupila mjesto računanju.
Nijesam to odmah prepoznao. Tek sam jednog dana primijetio da se ljudi oko mene raduju poslu koji smo dobili, a ja sam u glavi već slagao obaveze koje dolaze poslije njega.
To mi se nije naročito dopalo.
Ne zato što nijesam razumio kako sam do toga došao. Iskustvo čovjeka nauči da iza svakog dobrog posla stoji još mnogo nevidljivog rada. Poslije dovoljno grešaka počneš unaprijed da vidiš mjesta na kojima bi stvari mogle da krenu pogrešno. Naučiš da dobra vijest često znači novi trošak, dodatnu odgovornost i čitav niz odluka koje tek treba donijeti.
Sve je to korisno. Problem nastaje kada oprez zauzme toliko prostora da više ne ostane mjesta za ono prvo, jednostavno zadovoljstvo. Kada dobar posao više ne vidiš kao nešto čemu si se obradovao, nego kao niz stvari koje sada moraš riješiti.
U posljednje vrijeme pokušavam da sebi vratim tih prvih nekoliko minuta. Ne da zaboravim šta dolazi poslije, niti da budem manje oprezan. Samo da ne dopustim iskustvu da mi svaki uspjeh odmah pretvori u obavezu.
Kada stigne dobra vijest, pokušam da je neko vrijeme ne rastavljam na ljude, rokove, troškove i rizike. Da je pustim da bude ono što jeste. Ne zato što ostalo nije važno.
Nego zato što će, htio ja to ili ne, ionako vrlo brzo doći na red.
Komentari