U saobraćaju vidim nervozu. Na ulici odsutnost. U marketima nestrpljenje. U kafićima i restoranima ljude koji sjede zajedno, a kao da nijesu zajedno.
Pogledi su spušteni prema ekranima. Razgovori su postali kratki i prazni. Osmijeh je rijetkost, a obična ljubaznost gotovo iznenađenje. Kao da smo prestali da primjećujemo jedni druge. Čovjek u drugom čovjeku sve rjeđe vidi čovjeka. Češće vidi smetnju, prepreku, konkurenciju ili nekoga ko mu oduzima vrijeme.
U saobraćaju smo protivnici. Na poslu sredstva. Na internetu publika. U životu prolaznici. Nikada nijesmo imali više mogućnosti da budemo povezani, a možda nikada nijesmo bili udaljeniji. Imamo više kontakata, više poruka i više načina da se čujemo, ali sve manje stvarnih razgovora.
Sve je više fotografija osmijeha, a sve manje iskrene radosti. Sve je više potrebe da budemo viđeni, a sve manje spremnosti da primijetimo čovjeka pored sebe.
Možda najveća tragedija nije u tome što smo se udaljili jedni od drugih.
Najveća tragedija je u tome što smo se na tu udaljenost navikli.
Komentari