Crna Gora je bila dio Evrope mnogo prije nego što je počela da pregovara sa Evropskom unijom. Zato pitanje našeg članstva nije pitanje geografije, niti samo većih fondova, otvorenijih granica i boljih poslovnih prilika. Sve su to značajne koristi, ali nijesu suština.
Crnoj Gori je Evropska unija potrebna zato što smo pokazali da sami predugo odlažemo promjene koje su nam odavno neophodne.
Potrebna nam je država u kojoj zakon neće zavisiti od prezimena, partijske knjižice, poznanstva ili telefonskog poziva. U kojoj institucija neće biti produžena ruka čovjeka koji njome trenutno upravlja, niti će posao u javnom sektoru biti nagrada za poslušnost.
Država u kojoj sud neće mjeriti moć optuženog prije nego što izmjeri težinu dokaza. U kojoj sposobni ljudi neće morati da biraju između odlaska i pristajanja na sistem koji ih ponižava. U kojoj građanin neće tražiti vezu da bi dobio ono što mu po zakonu već pripada.
Evropska unija neće riješiti sve naše probleme. Neće od neodgovornih napraviti odgovorne, niti će preko noći promijeniti navike koje smo gradili decenijama. Ali može pomoći da pravila postanu jača od pojedinaca, da se odluke moraju obrazlagati, da se javni novac teže skriva i da vlast konačno razumije da nije vlasnik države, već njen privremeni upravnik.
U tome je pravi značaj članstva. Ne u tome što tamo žive bolji ljudi, već u tome što su izgrađeni sistemi koji manje zavise od toga kakav će čovjek sjutra sjesti u određenu fotelju.
Ali pred Crnom Gorom nije lak zadatak.
Najlakše je usvojiti zakon, otvoriti poglavlje i predstaviti tehnički napredak. Mnogo je teže promijeniti način na koji država zaista funkcioniše. To znači odreći se privilegija, prekinuti mreže interesa i prihvatiti da pravila moraju važiti i onda kada pogađaju naše ljude.
Neki će u tom procesu izgubiti moć koju nikada nijesu smjeli da imaju. Neki privilegije koje nijesu zaslužili. Neki mogućnost da državu koriste kao privatni posjed.
Zato će otpora biti.
Promjena će tražiti ozbiljnije institucije, odgovorniju vlast, sposobniju administraciju i građane koji evropske vrijednosti neće tražiti samo od drugih. Tražiće da prestanemo svoje slabosti pravdati malom sredinom, političkim okolnostima i uvjerenjem da se ovdje ništa ne može promijeniti.
Evropski put zato ne bi smio biti samo spoljnopolitički cilj. Morao bi biti proces našeg unutrašnjeg sazrijevanja. Prihvatanje da sposobnost mora biti važnija od pripadnosti, odgovornost od funkcije, a država od svake partije i svakog pojedinca koji njome privremeno upravlja.
Komentari