Sjedimo za istim stolom. Razgovor traje, dijete nam nešto govori, a onda zazvoni telefon. Stigla je poslovna poruka.
Pogledamo je samo na trenutak. Odgovorimo kratko, uvjereni da nijesmo prekinuli razgovor. Još smo za stolom, ali se razgovor nastavio bez nas.
Uz stalnu dostupnost sve teže odvajamo vrijeme za posao od vremena za ljude sa kojima živimo.
Navikla nas je da svaku poruku smatramo hitnom, da svaki poziv zaslužuje odgovor i da je stalna dostupnost dokaz odgovornosti.
Posao je ušao u dnevnu sobu, za porodični sto, u vrijeme odmora i u san. Nije morao da pokuca. Sami smo mu otvorili vrata.
Dok odgovaramo ljudima koji mogu da sačekaju, često ne čujemo one koji su čekali upravo nas. Jednoga dana nećemo se sjećati poruke na koju smo odmah odgovorili.
Ali neko će možda pamtiti da nijesmo bili prisutni dok nam je govorio nešto važno.
Komentari