Neke ljude više ne zovemo, a nijesmo se ni posvađali.
Nije se dogodilo ništa veliko. Nije bilo teške riječi, svađe ni trenutka poslije kojeg smo rekli da je gotovo. Samo smo jednog dana počeli rjeđe da se čujemo. Prvo prođe nekoliko dana, onda nekoliko sedmica, a poslije primijetiš da više ni ne znaš šta se kod tog čovjeka trenutno događa.
A nekada si znao sve. Znao si šta ga muči, čemu se raduje, šta planira i šta pokušava da sakrije kada kaže da je dobro. Život nas ne razdvoji uvijek svađama. Mnogo češće to urade posao, porodica, umor i obaveze koje pojedinačno ne izgledaju dovoljno velike da bi zbog njih izgubili nekoga, ali ih se vremenom nakupi dovoljno da počnemo živjeti potpuno različite živote.
Onda se sretnemo. Zagrlimo se iskreno, pitamo jedno drugo kako smo i kažemo da moramo sjesti, popiti kafu i nadoknaditi sve što smo propustili. U tom trenutku to vjerovatno i mislimo. Ali sjutradan ponovo počnu obaveze i prođe još nekoliko mjeseci.
Nije najčudnije to što su neki ljudi otišli iz našeg života. Čudnije je što su neki još uvijek tu, što ih i dalje volimo i što bi nas njihov poziv iskreno obradovao, a ipak više nijesu dio naše svakodnevice.
Možda godine najviše primijetimo upravo po tome. Ne po ogledalu, nego po broju ljudi sa kojima imamo cijelu prošlost, a gotovo nikakvu sadašnjost.
Komentari