Dok nijesam postao roditelj, budućnost je uglavnom pripadala meni.
Mogao sam da je zamišljam kroz svoje planove, odluke, uspjehe i promašaje. Čak su i rizici koje sam prihvatao bili, prije svega, moji. Ako pogriješim, mislio sam, ja ću snositi posljedice.
Dolaskom djeteta budućnost nije postala izvjesnija. Postala je mnogo stvarnija.
Odjednom vrijeme više ne mjerim samo onim što još želim da uradim. Mjerim ga i svijetom u kojem će ona odrastati, vrijednostima koje će upoznati i onim što će o životu naučiti gledajući mene mnogo prije nego što bude razumjela moje riječi.
Roditeljstvo čovjeku ne daje sve odgovore. Naprotiv, donosi mu pitanja koja ranije nije znao da postavi.
Kakav primjer ostavljam dok mislim da samo živim svoj život? Koje će moje navike ona jednoga dana smatrati normalnim? Hoće li iz mojih odluka naučiti da bude slobodna ili samo da bude oprezna?
Shvatio sam i da dijete ne nasljeđuje samo ono što mu materijalno ostavimo. Nasljeđuje način na koji smo se odnosili prema ljudima, ono što smo dopuštali, ono pred čim smo ćutali i način na koji smo nosili sopstvene strahove.
Ranije sam budućnost posmatrao kao mjesto do kojeg treba da stignem.
Danas je gledam i kao nešto što će nastaviti da živi poslije mojih odluka.
Komentari