Zašto se o neuspjehu lakše piše kada već postoji srećan kraj?
Završenoj priči možemo dati red: ovo sam pogriješio, ovo sam naučio, ovako sam uspio. Dok problem traje, možda imamo samo nedoumice i rečenicu: „Ne znam da li će uspjeti.“
U poslu to nije samo pitanje sujete. Ljudi imaju partnere, zaposlene i obaveze. Ne mogu svaku brigu iznijeti javno, niti je svako dužan da svoje teškoće pretvara u sadržaj.
Ipak, kada govorimo o iskustvu, vrijedi ostaviti prostor i za ono što nije riješeno. Projekat u koji smo uložili mjesece može ostati bez kupaca. Pogrešna odluka ne mora kasnije postati genijalan potez.
Iskrena priča ne mora imati pouku koja sve opravdava. Nekad je vrijedno čuti kako je neko procjenjivao, gdje je pogriješio i šta još ne zna.
Pitanje nije samo jesmo li spremni da takav tekst napišemo. Jesmo li spremni da ga pročitamo bez zahtjeva da se na kraju sve ipak isplatilo?
Komentari