Postoji jedna tiha promjena koju smo gotovo neprimjetno prihvatili. Nekada se čovjek ustezao da govori o onome što ne razumije. Danas mnogi bez zadrške govore o svemu, a najteže im je da kažu: „Ne znam dovoljno.“
Kao da je postalo važnije zauzeti stav nego provjeriti da li ga imaš na čemu držati. Lako zauzimamo mišljenje o ekonomiji, zdravlju, politici, obrazovanju, umjetnoj inteligenciji i ljudskim odnosima. A sve rjeđe čujemo rečenicu koja bi mnoge rasprave učinila poštenijim: „O ovome ne znam dovoljno da bih sudio.“
U tome nema slabosti. Naprotiv, često je više ozbiljnosti u jednom priznanju neznanja nego u deset sigurnih tvrdnji izgovorenih bez pokrića.
Problem nastaje kada čovjek više ne traži istinu, nego samo dokaz da nije pogriješio. Tada svaka nova informacija postaje oružje za odbranu vlastitog stava, a ne prilika da se nešto bolje razumije.
Zato danas imamo toliko dostupnog znanja, a toliko površnih rasprava. Informacije su dostupne, ali to ne znači da ćemo zastati da ih provjerimo i razumijemo.
Pravo obrazovanje ne počinje brojem pročitanih knjiga, diploma ili završenih obuka. Počinje onog trenutka kada čovjek shvati da mu priznanje neznanja ne oduzima vrijednost, nego ga vraća u prostor u kojem može napredovati.
Možda bi mnogi razgovori bili zdraviji kada bismo manje branili ono što mislimo, a više ispitivali zašto to mislimo. Jer čovjek ne postaje ozbiljan time što uvijek ima odgovor. Postaje ozbiljan onda kada zna kada ga nema.
Komentari