Najveći paradoks uspjeha je to što te ljudi počnu drugačije gledati, ali ti ne smiješ početi drugačije gledati sebe. Jer onog trenutka kada povjeruješ da si „stigao“, prestaješ rasti. Onog trenutka kada pomisliš da si iznad procesa, proces te podsjeti koliko si zapravo mali. Sjećanje na početke nije sentimentalnost.
To je strategija dugoročnog opstanka. Kad se sjetiš prvog klijenta, prvog odbijanja, prvog rizika koji si preuzeo, vraćaš fokus. Kad se sjetiš koliko si puta sumnjao, ali ipak nastavio, vraćaš snagu. Kad se sjetiš ljudi koji su ti vjerovali dok nisi imao rezultate, vraćaš zahvalnost.
Sjećanje na ljude koji su nam pomogli može spriječiti da kasniji uspjeh doživimo kao isključivo sopstvenu zaslugu. I zato, dok ideš ka većem, jačem i vidljivijem, zapamti:
Ne mjeri se veličina čovjeka visinom na kojoj stoji, već načinom na koji se ponaša prema onima koji su još uvijek na početku. A to je test koji traje cijeli život.
Komentari