Neke odluke lakše objasnimo logikom nego što priznamo osjećanja koja su ih pokrenula.
To se najbolje vidi kroz životne priče ljudi koji su nešto ozbiljno prošli, stvorili, izgubili, ponovo izgradili i preživjeli ono o čemu drugi samo teoretišu.
Kada slušaš njihove odluke iznutra, bez uljepšavanja, shvatiš jednu neprijatnu istinu. Mnogo toga što zovemo racionalnim odlučivanjem zapravo nije racionalno. To je često samo lijepo upakovano objašnjenje za odluku koju smo već donijeli.
Iz straha. Iz želje. Iz ega. Iz bola. Iz gladi da nešto dokažemo. Iz potrebe da pobjegnemo od nečega što više ne možemo da nosimo.
A onda, kada odluka prođe, kada vrijeme uradi svoje, kada posljedice zakucaju na vrata, lako sastavimo objašnjenje koje zvuči razumno.
Kažemo da smo analizirali. Kažemo da smo procijenili rizik. Kažemo da smo donijeli najbolju moguću odluku u tom trenutku. A istina je često mnogo jednostavnija. U odluku su ušli i razlozi koje tada nijesmo jasno imenovali.
Odlučivali smo ranom. Odlučivali smo ambicijom. Odlučivali smo strahom da ne ostanemo mali. Odlučivali smo tišinom koju više nijesmo mogli da izdržimo.
Zato uspješni ljudi nijesu vrijedni pažnje samo zbog rezultata. Vrijedni su pažnje kada imaju hrabrosti da kažu šta se stvarno dešavalo iza tih rezultata. Ne ona ispeglana verzija za intervju. Ne ona motivaciona verzija za publiku. Nego ona ljudska. Ona u kojoj nijesu uvijek znali šta rade. Ona u kojoj su pogriješili. Ona u kojoj su se plašili.
Ona u kojoj su donosili odluke koje spolja izgledaju hrabro, a iznutra su bile pokušaj da ne potonu. I tu pada mit o savršeno racionalnom čovjeku. Jer čovjek nije mašina koja bira najbolju opciju. Čovjek je biće koje nosi prošlost, strahove, komplekse, želje, traume, ambicije, ljubav, inat i nadu.
Sve to sjedi za istim stolom kada donosimo odluku. Samo što mi poslije u izvještaju napišemo da je odlučila logika. Možda zrelost i nije u tome da uvijek budemo racionalni.
Možda je zrelost u tome da budemo dovoljno iskreni da prepoznamo šta u nama zaista odlučuje.
Komentari