Ponekad mi poslije radnog dana dođe da pomilujem kamen i popričam sa njim. Ne zato što očekujem odgovor, već zato što kamen nema rok, pitanje, dopunu dogovora niti potrebu da ti u posljednjem trenutku objasni kako je, zapravo, mislio nešto sasvim drugo.
Prije nekoliko večeri završio sam jedan od onih dana koji ujutru ne djeluju naročito opasno. Sve je počelo sasvim obično, a onda se jedan dogovor promijenio, nešto što je trebalo biti završeno nije bilo, nešto što jeste završeno više nije odgovaralo onome ko ga je tražio, a telefon je zvonio dovoljno često da nijedan razgovor ne stigne da se završi u glavi prije nego što počne sljedeći.
Kad je kompanija tvoja, neriješene stvari imaju čudnu sposobnost da na kraju pronađu tebe. To ne opravdava rad do iznemoglosti. Ako sve stalno zavisi od vlasnika, vjerovatno nešto u organizaciji treba promijeniti.
Te večeri sam spustio telefon na sto i okrenuo ga ekranom prema dolje. Nijesam ga ugasio. Toliki optimista ipak nijesam bio.
Pored njega je stajao mali kamen. Ne znam ni otkud tu. Uzeo sam ga u ruku i nekoliko trenutaka samo sjedio. Poslije cijelog dana razgovora prijalo mi je da držim nešto što nema mišljenje o tome šta bi trebalo uraditi.
I možda sam tek tada shvatio da me tog dana nije umorio posao sam po sebi. Umorilo me je to što je gotovo svaka osoba sa kojom sam razgovarao od mene očekivala neki odgovor, odluku, potvrdu ili rješenje.
Kamen je bio tih, stabilan i nije tražio ništa.
Što ga je, bar te večeri, činilo prilično ozbiljnim kandidatom za zaposlenog mjeseca.
Komentari