Ponekad mi poslije radnog dana dođe da pomilujem kamen i popričam sa njim. Ne zato što očekujem odgovor, već zato što kamen nema rok, pitanje, dopunu dogovora niti potrebu da ti u posljednjem trenutku objasni kako je, zapravo, mislio nešto sasvim drugo.
Prije nekoliko večeri završio sam jedan od onih dana koji ujutru ne djeluju naročito opasno. Sve je počelo sasvim obično, a onda se jedan dogovor promijenio, nešto što je trebalo biti završeno nije bilo, nešto što jeste završeno više nije odgovaralo onome ko ga je tražio, a telefon je zvonio dovoljno često da nijedan razgovor ne stigne da se završi u glavi prije nego što počne sljedeći.
Takvi dani nemaju jedan veliki problem. Upravo je u tome stvar. Sastoje se od desetina malih stvari koje pojedinačno nijesu vrijedne nerviranja, ali se do večeri uredno saberu.
Kad radiš u nekoj kompaniji, radni dan ipak ima makar zamišljenu ivicu. Možeš ostati duže, ponijeti problem kući ili se uveče sjetiti razgovora koji nijesi završio kako treba, ali postoji trenutak u kojem sebi možeš reći da je za danas dosta.
Kad je kompanija tvoja, ta rečenica nema istu težinu. Ne zato što bi trebalo raditi do iznemoglosti, niti zato što je odsustvo privatnog života nekakav dokaz ozbiljnosti. Naprotiv. Ako sve stalno zavisi od tebe, vjerovatno nešto nijesi dobro postavio. Ali čak i kada jeste, ostaje jednostavna činjenica da neriješene stvari imaju čudnu sposobnost da na kraju ipak pronađu vlasnika.
Te večeri sam spustio telefon na sto i okrenuo ga ekranom prema dolje. Nijesam ga ugasio. Toliki optimista ipak nijesam bio.
Pored njega je stajao mali kamen. Ne znam ni otkud tu. Uzeo sam ga u ruku i nekoliko trenutaka samo sjedio. Poslije cijelog dana razgovora prijalo mi je da držim nešto što nema mišljenje o tome šta bi trebalo uraditi.
Kamen nije imao dopunu. Nije imao hitan zahtjev. Nije imao glasovnu poruku od četiri minuta. Nije imao ni ono oprezno: „Znam da smo se drugačije dogovorili, ali...“
Samo je bio tu.
I možda sam tek tada shvatio da me tog dana nije umorio posao sam po sebi. Umorilo me je to što je gotovo svaka osoba sa kojom sam razgovarao od mene očekivala neki odgovor, odluku, potvrdu ili rješenje.
Čovjek se ponekad ne umori od količine posla. Umori se od toga što je cijeli dan nekome potreban.
Zato mi je tih nekoliko minuta sa kamenom prijalo više nego što bih volio da priznam.
Bio je tih, stabilan i nije tražio ništa.
Što ga je, bar te večeri, činilo prilično ozbiljnim kandidatom za zaposlenog mjeseca.
Komentari