Mislim da mi sve manje znamo da odmaramo.
Znamo da promijenimo lokaciju. Znamo da odemo na more, na planinu, na putovanje. Znamo da spakujemo kofer, rezervišemo hotel, sjednemo pored vode i kažemo sebi da smo pobjegli.
Ali odmor nije samo mjesto na kojem se nalazimo. Odmor je stanje u kojem glava prvi put poslije dugo vremena ne mora nikome ništa da dokazuje. A tu najčešće padamo. Jer mi odemo na odmor, ali ponesemo sve ono od čega smo navodno otišli.
Ponesemo firmu u telefonu. Ponesemo poruke koje nijesmo odgovorili. Ponesemo ljude koji čekaju odluke. Ponesemo rokove, dugove, pritiske, krivicu i onaj tihi nemir koji ne zna da ćuti ni pored mora.
Tijelo legne na ležaljku. Ali glava ostane za stolom za kojim se donose teške odluke. I onda prođe sedam dana.
Vratimo se tamniji u licu, ali ne i lakši iznutra. Vratimo se sa fotografijama, ali bez stvarnog mira. Vratimo se na posao, a već prvog jutra osjetimo da nismo odmorili.
Samo smo na kratko promijenili scenografiju svog umora. Pravi odmor bi trebalo da čovjeka vrati sebi.
Da mu vrati dah. Da mu vrati jasnoću. Da ga podsjeti da nije rođen samo da gasi požare, odgovara na poruke i nosi haos koji nikada ne prestaje.
Ali ako se sa odmora vraćamo nervozni, iscrpljeni i unaprijed slomljeni od svega što nas čeka, onda to nije bio odmor.
To je bila samo pauza između dva iscrpljivanja.
Komentari