Nekada sam i sam mislio da je snaga u tome da izdržim sve. Da budem dostupan svima. Da završim što više. Da ne razočaram nikoga. Da nosim i svoje i tuđe obaveze, pa da se još pravim kao da mi nije ništa.
Dugo čovjek može tako da živi. Spolja djeluje odgovorno, sposobno i sabrano. Ljudi se naviknu da si uvijek tu. Naviknu se da možeš. Naviknu se da ćeš preuzeti, završiti, popraviti, istrpjeti i razumjeti. A ti se, negdje usput, navikneš da sebe stavljaš na poslednje mjesto.
Ali prije ili kasnije dođe trenutak kada shvatiš da to nije snaga. To je tiho trošenje sebe.
Jedna od najvećih zabluda odraslog života jeste uvjerenje da možemo biti sve za svakoga. Da možemo stići svuda, odgovoriti na svaku poruku, ispuniti svako očekivanje, riješiti svaki problem, biti dostupni svima i na kraju dana ostati mirni, nasmijani i puni energije.
Ne možemo. I ne treba.
Mi nijesmo ni Supermen ni Vonder Voman. Mi smo ljudi. Imamo granice. Imamo tijelo koje se umara, um koji se preopterećuje i unutrašnji mir koji se ne smije stalno žrtvovati zbog tuđih očekivanja.
Najteže mi je bilo prihvatiti da neke stvari moram pustiti. Ne zato što mi nije stalo, nego zato što ne mogu svemu dati sebe, a da na kraju ne izgubim sebe.
Čovjek može uraditi nekoliko važnih stvari dobro. Ili može pokušati sve, pa sve uraditi polovično, nervozno i sa osjećajem da nikada nije dovoljno.
Pretjerivanje nije dokaz karaktera. Često je samo strah da nekoga ne razočaramo.
Zato ljudi pune svaki slobodan trenutak obavezama, sastancima, porukama, planovima, tuđim problemima i listama koje se nikada ne završavaju. A onda se čude što su umorni, prazni i sve manje liče na sebe.
Nije svaka obaveza tvoja. Nije svaki problem tvoj. Nije svako očekivanje naredba. Nije svako razočaranje dokaz da si pogriješio. Neke stvari moraš pustiti. Ne zato što si slab.
Nego zato što konačno poštuješ svoj mir.
Komentari