Postoji pitanje koje gotovo svakodnevno postavljamo drugima, a sebi ga postavljamo sve rjeđe. Ne zato što nas odgovor ne zanima, nego zato što se plašimo da bismo prvi put morali priznati koliko smo se udaljili od sebe.
Čovjek se ne izgubi odjednom. Ne postoji jedan veliki događaj koji ga promijeni preko noći. To se dešava gotovo neprimjetno. Kroz dane u kojima stalno nekome treba. Kroz poruke na koje odmah odgovara. Kroz obaveze koje uvijek imaju prednost. Kroz naviku da sebe ostavlja za kasnije, uvjeren da će jednog dana imati više vremena.
Vremenom postane pouzdan svima. Ljudi ga vide kao odgovornog, snažnog i stabilnog. Nekoga ko uvijek pronađe rješenje i na koga se može osloniti. Ali iza te slike često stoji čovjek koji se više ne sjeća kada je posljednji put zastao i iskreno se zapitao kako je.
Odgovornost je jedna od najljepših ljudskih osobina. Međutim, postoji granica poslije koje ona prestaje biti snaga i počinje ličiti na odustajanje od sebe. Čovjek tada ne živi svoj život. Samo uredno izvršava sve uloge koje drugi od njega očekuju.
Možda zato danas nije najvažnije pitanje koliko još obaveza moraš završiti. Možda je važnije da sebi, bez žurbe i bez potrebe da bilo šta dokazuješ, odgovoriš na jedno mnogo jednostavnije pitanje.
Kako si ti?
Iz rukopisa knjige „Ne izgubi sebe dok gradiš život“.
Komentari