Dođu nam tako momenti kada nam je dosta svega. Ne života. Nego pritiska. Ljudi. Obaveza. Očekivanja. Borbe. Tišine koju nosimo u sebi dok spolja glumimo da je sve pod kontrolom. Dosta nam je da budemo jaki. Dosta nam je da razumijemo sve. Dosta nam je da ćutimo kada bismo najradije pukli.
Jer čovjek ne pukne uvijek od jednog udarca. Pukne od hiljadu malih stvari koje je prećutao. Od „možeš ti to“. Od „samo još ovo“. Od „izdrži“. Od „nema ko drugi“.
A ima dana kada ne možeš. Ne zato što si slab. Nego zato što si predugo bio jak tamo gdje niko nije pitao koliko te košta.
I ako ovo čitaš upravo u jednom takvom trenutku, nemoj taj jedan dan pretvoriti u konačnu presudu o sebi.
Umor i preopterećenost zaslužuju pažnju. Samo iz jednog osjećaja ne možemo zaključiti šta se sve događa čovjeku.
Postoje dani kada se umori i najjači čovjek. Kada mu dosade i borbe i ljudi i objašnjavanja. Kada poželi da na trenutak spusti teret koji nosi. I nema ničeg sramotnog u tome. Sramota nije umoriti se. Sramota bi bila uvjeravati sebe da si mašina, a ne čovjek.
Zato kada dođe takav dan, nemoj donositi velike odluke. Nemoj suditi sebi. Nemoj misliti da je sve propalo. Odmori. Sakupi sebe.
Vrijedi provjeriti šta je moguće odložiti, sa kim možemo podijeliti obavezu i šta u svakodnevnom rasporedu treba promijeniti.
Komentari