Iskustvo ponekad postane zbir starih poraza koje čovjek s vremenom nauči da izgovara kao dokaz da je u pravu. Ne zato što je zaista naučio više, već zato što mu je lakše da vjeruje da ga prošlost više ne može prevariti.
Ima ljudi koji godinama govore da znaju posao, ljude i život. A onda ih posmatraš kako ponavljaju iste procjene, vjeruju istim pogrešnim ljudima i iznova traže krivca svuda, osim u vlastitim odlukama.
Godine same po sebi ne donose mudrost. One samo daju čovjeku više materijala da od sebe napravi ili zrelijeg čovjeka, ili nekoga ko je sve tvrđi, sumnjičaviji i zatvoreniji za ono što se promijenilo.
Pravo iskustvo ne počinje onda kada shvatiš kako nešto funkcioniše. Počinje onda kada imaš snage da priznaš da ono što je nekada donosilo rezultat danas možda više ne vrijedi ništa.
Nije iskusan čovjek onaj koji je mnogo puta prošao istim putem. Iskusan je onaj koji primijeti da put više nije isti, prije nego što ga vlastita sigurnost odvede na mjesto sa kojeg se teško vraća.
Vrijeme potrošeno na odbranu procjene samo zato što smo je nazvali iskustvom ne možemo vratiti. Možemo, međutim, promijeniti ono što ćemo uraditi sljedeći put.
Zato pitanje nije koliko ste toga prošli. Pitanje je koliko ste puta, poslije svega, imali snage da sebi priznate:
Možda više ne znam dovoljno.
Komentari