Ponekad imam osjećaj da više ne živimo u društvu u kojem se ljudi trude da budu bolji.
Živimo u društvu u kojem se mnogi trude da budu važniji.
To se vidi svuda. U saobraćaju, gdje neko misli da za njega pravila ne važe. U marketu, gdje se prolazi preko reda kao da drugi ne postoje.
Na šalterima, gdje se ljubaznost doživljava kao nepotreban napor. U kancelarijama, gdje funkcija nekima postane važnija od čovjeka.
U politici, gdje bahatost često prolazi nekažnjeno, pa čak biva i nagrađena.
Najviše me, međutim, ne plaši sama bahatost. Plaši me što smo počeli da je prihvatamo.
Kao da smo se pomirili s tim da je normalno vikati, vrijeđati, ponižavati, gurati se preko drugih i misliti samo na sebe.
A nije. Nikada neće biti.
Postoji jedna zanimljiva stvar kod bahatih ljudi. Oni gotovo uvijek žele da ostave utisak moći. Ali čovjek koji je zaista moćan nema potrebu da drugima dokazuje da je iznad njih.
Ne govori glasnije da bi ga čuli. Ne ponižava da bi izgledao veći. Ne koristi položaj da bi pokazao silu.
To rade oni koji se, duboko u sebi, plaše da bez te sile ne znače dovoljno.
Možda najveći problem našeg vremena nije inflacija. Nije ni vještačka inteligencija. Nije čak ni politička kriza.
Možda je najveći problem to što polako gubimo kulturu međusobnog poštovanja.
A kada društvo izgubi poštovanje, izgubi mnogo više od lijepog ponašanja. Izgubi povjerenje.
Bez povjerenja nema zdravih porodica. Nema dobrih firmi. Nema institucija. Nema države.
Zato sljedeći put kada pomislite da je ljubaznost zastarjela, a bahatost znak snage, sjetite se jedne stvari.
Bahatost nikada nije bila dokaz moći. Bila je samo najglasniji način da se sakrije nedostatak karaktera.
Originalna objava na LinkedInu ↗
Reshid Dervishi