Lako naviknemo da svaki sat mora nešto proizvesti. I razgovor, šetnju ili čitanje počnemo da procjenjujemo prema koristi koju ćemo kasnije pokazati. Ono što nema jasan rezultat ostane posljednje na redu.
Radoznalost traži prostor u kojem još ne znamo čemu će nešto poslužiti. Pratimo misao, slušamo čovjeka ili se zadržimo uz pitanje koje nema veze sa trenutnim zadatkom. Takvo vrijeme ima vrijednost i prije nego što od njega nastane posao ili plan.
Obaveze ograničavaju taj prostor i ne raspolažemo njime svi jednako. Upravo zato vrijedi primijetiti kada i rijetke slobodne trenutke pretvorimo u novu provjeru učinka. Život koji stalno mora opravdavati svoju korisnost ostavlja malo mjesta za ono što nas zanima.
Komentari