U posljednje vrijeme često, uz kafu sa samim sobom, razmišljam o tome šta ja to zapravo radim i čemu sve ovo služi.
Posao, planovi, projekti, knjige, ideje i obaveze neprestano se smjenjuju. Stalno nešto gradimo, popravljamo, započinjemo i završavamo. Stignemo do jednog cilja, a gotovo istog trenutka pred sebe postavimo sljedeći. Kao da negdje postoji tačka nakon koje ćemo konačno moći da kažemo da je dovoljno. Problem je što ta tačka uvijek ostane malo dalje.
Dugo sam vjerovao da je to normalno. Da čovjek koji želi da napravi nešto od svog života jednostavno mora stalno da ide naprijed. I vjerovatno mora. Samo što ići naprijed nije uvijek isto što i ići u pravom smjeru. Tu razliku često primijetimo tek mnogo kasnije.
Moguće je biti veoma zauzet, a ipak ne znati kuda ideš. Moguće je ostvariti ciljeve koje si nekada smatrao velikim, napraviti ozbiljan posao i izgraditi mnogo toga, a onda jednog jutra sjedjeti uz kafu i pitati se šta od svega toga zaista ima smisla.
Ne postavljam sebi to pitanje zato što želim da odustanem. Naprotiv. Postavljam ga zato što sve manje želim da trošim vrijeme i energiju samo zato što sam naučio da mogu mnogo da podnesem. Više mi nije dovoljno da znam da nešto mogu da uradim. Sve češće želim da znam zašto to uopšte radim.
Možda najveći problem nije kada čovjek nema cilj. Možda je mnogo opasnije kada ih ima previše, a više ne zna zbog čega ih je sebi postavio.
Originalna objava na LinkedInu ↗
Reshid Dervishi