Telefon nam nije samo promijenio način komunikacije. Promijenio je i naš odnos prema tuđem vremenu.
Nekada si nekoga pozvao i, ako se ne javi, podrazumijevalo se da trenutno ne može. Danas se odsustvo odgovora kod nekih ljudi doživljava gotovo kao provokacija. Jedan poziv postane pet. Pet postane dvadeset. Ima i onih koji su spremni da zovu četrdeset ili pedeset puta, kao da će broj propuštenih poziva promijeniti razlog zbog kojeg se nijesi javio na prvi.
Postoje poslovi u kojima je hitnost stvarna. Postoje ljudi koji moraju biti dostupni zbog prirode onoga što rade. Ali većina onoga što proglašavamo hitnim nema nikakve veze sa hitnošću.
Ima veze sa tim da je neko nešto poželio sada.
Tu je, čini mi se, telefon napravio veću promjenu nego što primjećujemo. Mogućnost da nekoga dobiješ u svakom trenutku polako je pretvorena u očekivanje da ti se taj čovjek u svakom trenutku mora javiti.
A onda je nestalo i vrijeme.
Više nije važno da li je rano jutro, kasno veče, nedjelja, praznik ili nečiji odmor. Ako je tebi nešto palo na pamet, postoji broj koji možeš da pozoveš. Granica između mogućnosti da kontaktiraš nekoga i prava da raspolažeš njegovim vremenom postala je veoma tanka.
Možda zato jedan propušten poziv danas govori više o kulturi komunikacije nego deset odgovorenih.
Pozvao si. Nije se javio.
Poruka je dovoljna.
Sve poslije toga često više ne govori o važnosti onoga zbog čega zoveš, nego o tome koliko malo prostora ostavljaš drugom čovjeku da ne bude dostupan onda kada si ti odlučio da ti treba.
Originalna objava na LinkedInu ↗
Reshid Dervishi