Sve manje vidim ljude.
Vidim funkcije, profile, rezultate i pažljivo uređene slike života. Vidim mnogo komunikacije, ali sve manje razgovora.
Na ulici prolazimo jedni pored drugih kao pored prepreka. U liftu spuštamo pogled prema telefonu da ne bismo morali da podignemo pogled prema čovjeku.
Na sastancima slušamo da bismo odgovorili, ne da bismo razumjeli. Na mrežama govorimo o zajedništvu, a često ne znamo kako je čovjek koji sjedi preko puta nas.
Čovjek nije nestao iz svijeta. Samo smo se navikli da gledamo kroz njega dok žurimo prema nečemu što smo proglasili važnijim.
Postali smo vidljiviji nego ikada, a sve teže primjećujemo jedni druge.
Znamo ko je dobio novu funkciju, ko je promijenio posao, ko je kupio nešto veliko i ko je objavio fotografiju sa mjesta na kojem bismo i mi voljeli da budemo.
A ne znamo ko dugo ćuti jer više nema snage da objašnjava. Ko se smije da ne bi opteretio druge. Ko se svakog jutra sabira prije nego što izađe pred svijet.
Ne vjerujem da je ljudskost nestala. Ona samo rijetko pravi buku. Ne postaje vijest. Ne gradi profil. Ne traži aplauz.
Pojavi se kada nepoznati ljudi prikupe novac da spasu nečiji život. Kada neko ostane duže da sasluša. Kada čovjek pomogne i ode prije nego što iko sazna njegovo ime.
Možda problem nije samo u tome što se svijet udaljio od ljudi. Možda smo se i mi navikli da lakše primjećujemo ono što ne valja nego ono što svakog dana tiho pokazuje da ljudskost ipak postoji.
Ali bliskost ne dolazi sama. Zahtijeva da usporimo dovoljno da nekoga vidimo. Da odložimo odgovor i postavimo još jedno pitanje. Da budemo prisutni i onda kada nemamo šta da dobijemo.
Jer čovjeku ponekad ne treba rješenje. Treba mu dokaz da nije postao nevidljiv.
Sve manje vidim ljude. Zato sve više vjerujem da ih moramo svjesno tražiti — i u drugima i u sebi.
Reshid Dervishi